Stari Rim (četvrti dio); Astrologija i Politika od Drugog Stoljeća do Pada Carstva

Budućem caru Hadrijanu (vladao od 117.-138.) još je stric bio izradio horoskop i prognozirao carsku vlast. No zahvaljujući uvjerenju tadašnjeg cara Vespazijana kako ga jedino sinovi mogu naslijediti, Hadrianov život nije bio u opasnosti. Njegov nam je horoskop ostao sačuvan zahvaljujući astrologu iz 2.vijeka Antigonu iz Niceje (Nicea) te Hefestu iz Tebe koji je Antigonove povijesne horoskope citirao u vlastitom djelu. Pozicije planeta koje Antigon navodi ne odgovaraju u potpunosti onima koje dobijemo koristeći moderne proračune i tropski zodijak: po našoj računici Hadrijanov Saturn je na samom kraju Strijelca, čime je ne samo u prethodnom znaku već i u  prethodnoj kući gledajući po sistemu kuća-znak koji je tada korišten. Tačka ASC-a je takođe još na kraju Jarca, ne u Vodoliji, čime Jarac postaje prva kuća – sliku sam modifikovala kako bi više odgovarala Antigonovom tekstu.

hadrian-tradicionalni

Antigon navodi kako je ovaj “neimenovani car” postao carem „jer su oba svjetla na ASC-u, Mjesec u vlastitoj sekti, na samom stepenu ASC-a te u konjunkciji sa Jupiterom“… „jer su mu kopljonoše u vlastitim kućama, Venera npr. je u svojoj egzaltaciji u Ribama, a Mars je ondje u svom triplicitetu“ (kopljonoše su planete iza Mjeseca i ispred Sunca, od čijeg stanja zavisi imovinsko / politički položaj osobe).

.. „bio je velik, hrabar i ugodnog karaktera jer su svjetla bila na uglovima, posebno na ASC-u, u ljudskom i muškom znaku“ (Vodolije). “A inteligentan, dubok i dobro obrazovan bio je jer je Merkur bio jutarnja planeta, sa Saturnom u 12. znaku te Sunčevim kopljonošom.”

Što se tiče Antigona, sigurno da je Hadrianovom Merkuru koristio uticaj vladara Saturna koji se našao u svom domicilu u Jarcu, no i iz moderne perspektive Saturn se posve smisleno nalazi na posljednjem (najizraženijem) stepenu Strijelca; Hadrian je utemeljio (Saturn) i izgradio Rimsko sveučilište (Strijelac), Athenaeum, a bez obzira koji mu saturnski znak pada na točku ASC-a car je poznat po zidinama (Saturn) kojima je opasao granice Carstva u dalekoj Britaniji. Onovremeni doživljaj Britanije odgovara simbolici dvanaeste kuće; daleke, nepoznate, strašne zemlje, kuće u koju pada Hadrianov Saturn. Pored ovih tonova dalekih područja i višeg znanja, Strijelac kao dom vladara Hadrijanovog ASC-a istakao ga je i na planu religije budući da je car obnovio Panteon, hram svih bogova izgrađen još za Augusta.

(unutrašnjost Hadrianovog Panteona)

Poput cara Tiberija, i Hadrian je savladao astrološku vještinu te bi svakog 1.1. u godini napravio popis najvažnijih događaja koji mu predstoje, prognoziravši na taj način i sat vlastite smrti.

Hadrianovi nasljednici Antonin Pio (tako prozvan jer je „pobožno“ deificirao svog prethodnika i posvojenog oca, Hadriana), i Marko Aurelije, iz astrološkog ugla nam nisu toliko zanimljivi – kao filozofi, stoici, malo su pažnje posvećivali progonu vlasnika carskih horoskopa.

septimije-severNo Septimije Sever (vladao od 193.-211.) je posve druga priča; rodom iz Sirije još davno se raspitao o potencijalu svog natala, a podatke je dobijao i kroz druge divinacijske metode. U vrijeme vladavine “dobrog cara” Marka Aurelija ovo nije bilo problem, no za vladavine njegovog omraženog sina Komoda (sjećamo ga se iz filma „Gladijator“) budući car Septimije Sever bio je doveden pred sud. Srećom po njega, Komod je u to vrijeme već postao toliko omražen da su Severa pretorijanski prefekti oslobodili, a njegovog tužitelja razapeli.

Ambiciozni Septimije odlučio je uz pomoć astrologije pronaći i buduću suprugu, a kada je doznao kako jednoj aristokratkinji iz Sirije u natalu „piše“ da će se udati za kralja, zatražio je njenu ruku. Dama koja je svoj natalni potencijal ispunila putem Septimijeve karijere, ili obratno, bila je Julija Domna, kćer visokog sveštenika boga Elagabala (Julijinu sestru smo susreli u jednom prethodnom tekstu, kada je nakon smrti caričinih i Septimijevih sinova, Karakale i Gete, na prijesto postavila svog unuka, mladog Elagabala, a zatim rođaka Aleksandra Severa). Na plafonima carskih odaja iz kojih je vladao, Septimije je imao freske koje su prikazivale njegovu natalnu kartu – no dio neba koji prikazuje stepen podznaka (ASC) bio je različit u svakoj odaji, a kako mu ASC nije bio javno poznat nije bilo moguće izračunati detalje njegove sudbine, uključujući i vrijeme smrti.

Septimije, ako već ne vješt poput Tiberija i Hadrijana, dovoljno je poznavao astrologiju da bi se pred prijateljem mogao osvrnuti na natal svog sina Gete. Povjerio se kako mu se „čini neobičnim da je naš Geta predodređen postati božanskim carem, ta u njegovu horoskopu ne vidim ništa carsko!“ Septimije se dakako nadao da će stariji i mlađi sin zajednički i mirno vladati nakon njega, no Getu je ubrzo ubio mlađi brat Karakala, očito pravi nasljednik očevog “carskog horoskopa”, ugrabivši time svu vlast za sebe. Septimije je pogubio mnoge koji su se raspitivali o trajanju njegove vladavine kod vračeva i astrologa, dok je sin Karakala (211.-217.) skončao na ironičan način: naredio je da se istraži ko posjeduje „carski horoskop“ te da potom bude ubijen. Kada je za cara stiglo  pismo u kojem stoji ko je na „crnoj listi“, ono je igrom slučaja palo u ruke upravo dotičnom vlasniku carskog horoskopa, Macrinusu (Makrin), kojeg se trebalo riješiti. Makrin je brzinskom urotom i prevratom odlučio pak sudbinu uzeti u vlastite ruke.

pgastrolog_severus2-i-sol
(na slici: Aleksandar Sever i Sol)

 

Alekasandar Sever (222.-235.), Elagabalov bratanić i nasljednik, bio je još jedan od astrologa među carevima, štoviše vrstan u toj vještini (matheseos peritus), patron astrologa i ostalih proricatelja. U vrijeme njegove vladavine astrolozi su priznati kao službeno udruženje proricatelja, a moguće je i da su uživali povlastice poput onih koje su imali predavači slobodnih vještina. Aleksandar je reorganizirao Hadrianovo sveučilište Athenaeum; povećao carsko pokroviteljstvo tradicionalnih disciplina (retorike, gramatike, medicine); dodao tehnološki institut; a u Athenaeum je uveo te podržao i divinacijske discipline. I haruspicima i astrolozima (mathematicis) dodijelio je prostorije za predavanja, osigurao plate te podršku njihovim manje imućnim učenicima, postavio je profesore astrologije koji su imali svoje katedre (možda još od Hadrijanovog vremena).  U vrijeme Aleksandra astrologija se svakako nalazila u sveučilištima, što će se u Evropi ponoviti tek u kasnom srednjem vijeku u sklopu medicinskog fakulteta.

Aleksandru je astrolog Thrasybulus prognozirao da će „pasti od mača varvarina“ no u duhu kakvog delfijskog proročanstva (naspram „racionalne preciznosti“ kakvom se rimska astrologija dičila!) car je u konačnici poginuo – ne u bici s varvarima čemu se bio poveselio, već od ruke vlastitog stražara varvarskog porijekla.

U četvrtom stoljeću hrišćanstvo dolazi u prvi plan, a s njime i zakoni protiv astrologije. Dok je ograničenje tema koje je bilo dozvoljeno proučavati astrologijom bilo na snazi od početka carstva, protjerivanja astrologa tj. zabrana praktikovanja same astrologije bili su tek povremene i privremene mjere za Rim i Italiju. Tek ju je Dioklecijan proširio na čitavo carstvo, no samo za trajanja njegovog života. Ipak, ova je zabrana Dioklecijanovog edikta iz 296. bila sačuvana u Justinijanovom kodeksu; učenje i praktikovanje geometrijske vještine je u javnom interesu. No matematička vještina (astrologija) je kažnjiva i apsolutno zabranjena. Dioklecijanov motiv za zabranjivanje astrologije bio je, kao i do njegovog vremena, posve politički, dok su zabrane kasnijih hrišćanskih careva imale religijsku podlogu. Zakoni iz 4. vijeka, sačuvani u Teodozijevom kodeksu, astrologiju po prvi put izjednačavaju s magijom te ju, kao i magiju, u potpunosti zabranjuju (u rimskom pravu crna magija je oduvijek bila najstrože zabranjena, no i jasno razlikovana od divinacijskih metoda). Tako u četvrtom stoljeću svaki privatni magijski ili divinacijski čin može donijeti smrtnu kaznu, kao i optužbu za zločin protiv države. Ubrzo su zabranjene haruspicijske i augurske javne prakse (nekada nerazdvojive od rimske „politike“), a proroci i tumači snova su osuđivani.

No, astrologija je preživjela i to mračno doba te će se na evropskoj političkoj sceni ponovo pojaviti u vrijeme renesanse kada će astrolozi još jednom boraviti na dvorovima careva i kraljeva, pa i onih „naših“.

Stari Rim (treći dio); Astrolozi i Politika u Kasnoj Republici i Carstvu do kraja prvog vijeka

Astrolozi bi s vremena na vrijeme predstavljali ozbiljnu prijetnju za rimsku vlast s obzirom da bi u doba političkih previranja i nestabilnosti svojim predviđanjima mogli uticati na mišljenje javnosti i time okrenuti mase protiv vladara. Zbog toga bi u vrijeme političkih nemira astrolozi, no i drugi potencijalni  „mutikaše“ poput vračeva, neslužbenih proroka, Jevreja i filozofa, bili na određeno vrijeme protjerani iz Rima. Npr., u 2. v. pr. n. e. iz Rima su najprije bili protjerani Epikurejci, a desetak godina kasnije i filozofi uopšte. Krahom republike i uspostavom carstva, Senat, u sukobu s carem koji mu je malo pomalo oduzimao vlast, bio je pretežno stoički orjentisan zbog čega su se carevi bili posebno namjerili na stoike (takvo obostrano neprijateljstvo između careva i senata potrajalo je sve do doba „dobrih careva“; od Trajana do Marka Aurelija, budući da su utjelovili stoički ideal “vladavine najboljeg”.)

Prvi slučaj kada su astrolozi za rimsku vlast činili političku prijetnju, zbog čega su protjerani iz Italije, bilo je 139. pr. n. e., u vrijeme Tiberija Graha. Protjerani su pretorijanskim ediktom, a kako je dotična služba imala vremensko ograničenje, dolaskom novog pretora prestala bi važiti i sama zabrana.

b-pontifex
Oktavijan Avgust kao pontifex maximus

Godine 33. pr. n. e., kada se zaoštravala napetost između vladara Zapada, Oktavijana (budućeg Augusta) i kolege trijumvira Marka Antonija koji je iz Egipta vladao Istokom, rimski je puk bio pod snažnim uticajem astrologa, vračeva i proroka koji su u to vrijeme bili mahom istočnjaci. Budući da većina astrologa u Rimu nisu bili rimski građani za očekivati je da bi bili naklonjeniji Marku Antoniju nego li Oktavijanu, a tako nastrojeni lako bi uvjerili rimski narod kako je upravo Antonije „draži bogovima“. Zbog toga je  te prelomne godine Oktavijan odlučio na mjesto edila postaviti svog vjernog prijatelja Marka Agripu a ovaj je istom iz Rima protjerao i astrologe i vračeve. Kako se vlast edila protezala tek područjem grada Rima, a ne cijele Italije, ovaj je progon bio ograničen ne samo vremenski, tj. trajanjem edilske službe, već i prostorno. Naredne godine (32. pr. n. e. ) Oktavijan je porazio Antonija i Kleopatru čime je učvrstio svoju vlast – treći trijumvir (Marko Lepid) imao je tek neznatan uticaj, a njegovom smrću 12. pr. n. e. Avgust se domogao i službe pontifexa maximusa – vrhovnog sveštenika. Tada Avgust uvodi reforme u rimski religijski život i uništava sve proročke spise osim Sibilskih proročanstava.

Upravo je Agripa u mladosti bio pratnja budućem caru prilikom posjete astrologu koji mu je predskazao veliku slavu, no Avgustu je horoskop uradio još Nigidius Figulus, cijenjeni senator i astrološki autoritet prethodne generacije. U vrijeme Avgustove vladavine astrologija polako zauzima uzvišeno mjesto na dvoru i među višim slojem. U takvim se okolnostima 2. g. n. e.  budući car Tiberije, ponovo u milosti očuha Avgusta, vraća u Rim, a sa sobom dovodi i prijatelja te ličnog astrologa Thrasyllusa (Trazilija). Za vrijeme ranog carstva astrologija dobija novi status; Manilije piše svoju Astronomicu, pjesnici Avgustovog doba nadmeću se u uzvisivanju cara putem astrološke simbolike, dok Germanik (Tiberijev nećak i posinak) komentariše i prevodi Arathusov astronomski spis Phaenomenu.

Godine 11. n. e. u Rimu su počele kolati priče o Avgustovoj skoroj smrti te se pitanje njegovog nasljednika ponovo našlo u prvom planu, a time i opasnost od prevrata. Avgust je na ovo reagovao ediktom koji će, za razliku od dotadašnjih privremenih mjera protjerivanja astrologa, važiti od tada nadalje za sve proricatelje. Edikt je ponajviše bio usmjeren na astrologe, a njime je postalo zakonom zabranjeno tražiti odgovore o carevom zdravlju tj. smrti putem divinacijskih metoda; postalo je zabranjeno konsultovati se s proricateljem nasamo (kako se klijent nedostatkom svjedoka ne bi ohrabrio na postavljanje zabranjenog pitanja); te je postalo zabranjeno pitati za bilo čiju smrt. Ove su zabrane, dakako, učestalo kršene, zbog čega su se narednih godina mnogi rimski plemići i plemkinje  našli na sudu. Za očekivati je da je sud progonio i supruge, djecu i robove koji bi pitali za smrt svog pater familiasa, no za razliku od onih politički važnih, takvi sudski procesi nisu ostali zabilježeni.

Iako je od 11. g. n. e. bilo zabranjeno divinacijom otkrivati kada će netko umrijeti, astrološki su udžbenici i dalje prenosili ove tehnike – sam je August u istom onom ediktu izdao i vlastiti horoskop kako bi poznavaoci astrologije mogli (zabranjenom metodom) izračunati  i uvjeriti se da car neće još umrijeti. Zaista i nije, barem još tri godine.

august-moderni-natal
Oktavijan Avgust – natalna karta

 

Iz moderne perspektive karta na prvi pogled izgleda problematično; Mars je u Biku u egzilu, retrogradan i u konjunkciji s retrogradnim malefikom Saturnom, oboje su u opoziciji s vladaricom Venerom koja je u egzilu u Škorpionu i na Južnom Čvoru.

S Plutonom u devetoj kući Avgust se okrenuo temeljitoj reformi, “transformaciji” religije, tj.  povratku tradicionalnim vrijednostima – dok je tradiciji predaka sklon i njegov Mjesec u Jarcu i 4. kući nasleđa. Ovu transformaciju vrijednosti (vladarica vriijednosti, Venera u Škorpionu i 2. kući) ipak nije uspio sprovesti u vlastitom domu: kćer kao Saturn, vladar 5. kuće, žestoko se opirala (opozicija) njegovim nametnutim vrijednostima (Venera u 2. kući) odavši se raskalašenom i orgijastičkom stilu života (Bik, Mars, osma kuća), tj. pretjerivanju u stilu Sjevernog Čvora. I po stanju Mjeseca vidimo da Avgust nije uspijevao održati kontrolu (Jarac) nad moralom u vlastitom domu (4. kuća), javni skandal i nemiri kroz opoziciju Urana i Neptuna iz 10. kuće na Mjesec duboko su ga potresli i razočarali te se kćeri na kraju odrekao, prognao ju (Mjesec u egzilu).

Insistiranje na moralu (Čvorovi na osi 2/8) danas možemo pripisati njegovoj represiji, odbrambenom mehanizmu, kao i licemjerju budući da je iza očiju javnosti sam bio veoma “moralno slobodan”, kao i onim uže političko-propagandnim motivima. No ondašnji astrolozi u Avgustovom natalu nisu tražili integraciju muškog i ženskog principa, emocionalnu zrelost ili “stadijum” evolucije duše – za procjenu stepena “carskosti” nekog natala gledao se potencijal za status u društvu, mjerila se spoljna, objektivna moć, utjecaj mjerljiv novcem ili pak vojskom koju osoba može okupiti.  Rimljani su bili pragmatični ljudi, a takva im je bila i astrologija. Da bismo malo zavirili u Avgustovu kartu očima astrologa kakvi su mu i prognozirali carsku vlast izbacićemo na tren iz glave sve planete nakon Saturna (kao i asteroide, planetoide), te se podsjetiti i na sistem kuća koji je (po svoj prilici) tada korišten, sistem kuća-znak, prisjećajući se starog pravila da su planeti u aspektu samo ukoliko su u odgovarajućim znakovima (ne tek “po orbisu”).

 

august-tradicionalni
Oktavijan Avgust natal po sistemu cijelih znakova

 

Iz Ptolomejevog Tetrabiblosa, koji iako potiče iz 2. vijeka bilježi pravila koja su postojala i u Avgustovo doba, saznajemo da je jedan od najvažnijih pokazatelja političke moći položaj svijetala (Sunca i Mjeseca) u muškim znacima i u ugaonim kućama – Avgustova svijetla nalaze se doduše u ženskim znacima, no oba su ugaona gledajući po placidusu. Sljedeći važan koncept iz helenističke astrologije je ideja doriforija, kopljonoša, kraljevih savjetnika. To su planete koji se nalaze u znaku Mjeseca, ali koji zalaze iza njega, ili u znaku iza Mjeseca, te planeti  koji su u znaku Sunca, no da izlaze prije Sunca, ili se pak nalaze u znaku ispred. Isto tako, benefici mogu bacati aspekt trigona i sekstila na svjetla te na taj način postati dio Sunčeve i Mjesečeve pratnje, dok malefici mogu bacati aspekte kvadrata i opozicije. Članovi doriforija trebaju biti u što boljem stanju (ugaonim kućama, aspektujući osu) kako bi mogli dobro savjetovati svijetla – kao što su kralju potrebni kvalitetni savjetnici.

U Avgustovoj natalnoj karti Merkur, koji se u Djevici nalazi i u domicilu i egzaltaciji te se smjestio u ugaonoj kući, nalazi se ispred Sunca čime je najistaknutiji član njegovog doriforija. Egzaltirani Jupiter u Raku baca aspekt na 15. stepen Djevice, dakle ispred Sunca čime i on postaje vrlo kvalitetan član Sunčevog doriforija. Mjesec baca trigon ispred Sunca, pa i Venera sekstil, a Mars i Saturn kvadrat – svi planeti u karti podržavaju ovo ugaono Sunce, kralj ima mnogo pomoćnika. Suncu svakako pomaže što mu je dispozitor (Merkur) ovako izuzetno postavljen, u egzaltaciji i domicilu i ugaonoj kući, te što su oba vladara uglova (Merkur vladar AC-a i MC-a, te Jupiter kao vladar IC-a i DC-a) egzaltirani, uzvišeni. Gledamo li ovog egzaltiranog Merkura (vladara AC-a) kao samo ime, uz to u sekstilu s planetom religije (Jupiterom) u znaku vlastite egzaltacije lako se prisjetimo da sama riječ Augustus i znači “uzvišeni”, sa svim sakralnim konotacijama koje je nosila prije nego li je, zahvaljujući Avgustu, počela označavati samu carsku vlast.

1-tiberius-bust
Tiberije

Avgustovog nasljednika Tiberija  i njegovog budućeg dvorskog astrologa Trazilija najvjerojatnije su spojili zajednički interesi, poput filozofije i akademskih disciplina, čime je priča o Tiberijevom bacanju astrologa s litice tek legenda o ne baš omiljenom caru. Sigurno je da je Trazilije Tiberiju prognozirao svijetlu budućnost što se počelo očitavati njegovim povratkom iz egzila 2. g. n. e. Grk Trazilije (Tiberius Claudius Thrasyllus) je zahvaljujući Tiberiju dobio rimsko građansko pravo (tada veliku povlasticu) i malo po malo stvarao svoju „astrološku dinastiju“: sin Balbillus (Balbilije) bio je dvorski astrolog čak trojici careva; kćer mu se udala za rimskog prefekta; unuka u kraljevsku kuću Komagena. Upravo je Trazilije postavio standard  za Platonova djela: platonske dijaloge posložio je u tetralogijski oblik kakav nam je poznat i danas. Za vrijeme Tiberijeve vladavine Trazilije je bio svojevrsna vlast iz sjenke: uspjelo mu je postaviti kćerinog supruga Makra (Macro) za prefekta Rima nakon Sejanovog pada, u kojem je po svoj prilici učestvovao astrološkim savjetovanjem Tiberija. Tiberije je takođe praktikovao astrologiju i podsticao  traženje „carskih horoskopa“- istaknuti Rimljani koji su posjedovali horoskop s carskim obilježjima mogli bi nastradati, pogotovo ako bi se upleli u kakvu spletku. Postoji priča da je u natalu Galbe (budućeg cara) Tiberije uočio carske pokazatelje, no tek za stariju dob, stoga se nije zabrinuo, a Galba je poživio i uspio ostvariti svoj natalni potencijal. U vrijeme jedne urote i popratnih nemira, Tiberije je čak dva puta iz Rima protjerao astrologe i druge proricatelje. No, samo je praksa astrologije bila zabranjena stoga je dozvolio ostanak u Rimu svim astrolozima koji se odreknu prognoziranja. Dvojica proricatelja su tada pogubljena, no izgledno je kako im proricanje zabranjenih tema nije bila jedina greška već je od glavnog značaja bilo njihovo aktivnije učešće u spomenutoj uroti.

U Tiberijevo vrijeme postavljanje zabranjenog pitanja o dobrobiti cara postalo je samo po sebi dokaz veleizdaje – do tada je „zabranjeno pitanje“ bilo tek šlag na torti u sudskom gonjenju onog „sočnijeg“ dijela izdaje koju bi činila; urota radi zbacivanja s vlasti; nevjera; prevara. Ovakve zabrane, kao i protjerivanja astrologa, nisu, naravno, uticali na Trazilija i njegova sina Balbilija. Trazilije je umro tek nekoliko godina prije svog prijatelja i patrona cara Tiberija, kada je po svoj prilici njegov sin Balbilije preuzeo službu carevog astrologa. Nakon Tiberijeve smrti Balbilije se povukao iz Rima u Aleksandriju, no jedan je drugi pripadnik ove astrološke dinastije odigrao važnu ulogu u političkim igrama Kaligulinog doba – Ennia Thrasylla (Enija Trazilija).

Smrću Tiberija Trazilijeva je kći iskoristila uticaj na svog supruga, prefekta Rima Makra, da postavi Kaligulu za jedinog vladara – iako je prema Tiberijevoj oporuci Kaligula vlast trebao dijeliti. Ali nezahvalni Kaligula se ubrzo okrenuo protiv para koji mu je  pomogao, te su supružnici neslavno skončali. Trazilije je jednom prilikom kazao Tiberiju kako će “Kaligula prije preći zaliv Baiae na konju nego što će postati car” –  zbog čega je Kaligula dao sagraditi most preko zaliva kako bi tim poduhvatom poništio Trazilijeve riječi. Astrolog Sula Kaliguli je prognozirao da mu prijeti nasilna smrt, što se i obistinilo, a nakon njega na vlast dolazi jedini car prvog vijeka kojem nikada nije, ni od astrologa ni od drugih proricatelja, bila prognozirana carska vlast – Klaudije – s kojim se na dvorsku pozornicu vraća i Balbilije.

2-klaudije-kao-jupiter
Klaudije prikazan kao Jupiter

Balbilije je Klaudija pratio u pohodu na Britaniju, zemlju koja je tada glasila za opasno i neosvojivo područje, ne tek kao astrolog već kao službenik. Pri povratku je  učestvovao i u Klaudijevom trijumfu (ritualnoj procesiji) kada mu je Klaudije odao počast predavši mu krunu. Sam car tada je dobio naslov „Britanik“. Negdje u to vrijeme Balbilije je imenovan visokim sveštenikom Hermesovog hrama u Aleksandriji, nadzornikom carskih zgrada i svetih gajeva u Aleksandriji i Egiptu. Takođe je posebno imenovan poglavarem sveučilišta i Aleksandrijske biblioteke – položaj koji je, kao jedno od najpoželjnijih službi među tadašnjim učenjacima, predstavljao veliko priznanje.

I Klaudije je za nemirnih vremena bio prisiljen protjerati astrologe iz Rima i Italije: sin Britanik imao je nejakih 11 godina, usvojeni sin (budući car Neron) nove supruge bio je tek teenager, a u takvim bi okolnostima nesigurnog nasljeđivanja astrolozi u kartama ambicioznih, klijentima lako uočili uspjeh i carsku slavu. Od Klaudijevog vremena, a zahvaljujući sudskom procesu protiv rimske plemkinje koja se interesovala za zdravlje careve supruge Agripine kako bi eventualno osigurala sopstveni brak sa carem, postavljanje pitanja u vezi članova carske porodice takođe je postalo dokaz za veleizdaju.

3-nero_pgastrolog
Neron

S Agripinom nije bilo šale, uspjelo joj je da se uda za Klaudija, a zatim na vlast postavi svog sina – uprkos tome što joj je upravo Balbilije  prognozirao da će Neron (na slici) postati car, ali da će ona za to platiti životom – na što je Agripina odgovorila: „Neka, samo da vlada.“ Nije nam poznato jesu li Balbilijevi astrološki savjeti pomogli da Agripina postane carica nakon Klaudijeve prethodne supruge, no sigurno je kako je bio na njenoj strani.

Nakon Klaudijeve smrti pod sumnjivim okolnostima, Agripina i Seneka, ugledni stoik i Neronov tutor, prema nalogu astrologa, čekali su prikladan trenutak da Nerona proglase carem. Istinski vlastodršci tog vremena, Seneka i Agripina, potom su imenovali Balbilija prefektom Egipta, a Balbilije je ostao Neronov astrolog i savjetovao ga u nemirnim vremenima. Npr. Neron je bio veoma zabrinut pojavom kometa, koji su nosili negativna značenja, pogotovo jer se ovo desilo usred jedne urote (Pizonove). Balbilije je savjetovao Neronu sljedeće: budući da kometi obično odnose živote vladara, Neron može zadovoljiti Suđaje i odvratiti nevolju sa sebe tako što bi pogubio nekoliko istaknutih osoba. Neron je odlučio pogubiti urotnike, među kojima je stradao i sam Seneka. Nezahvalno je danas prosuđivati o Balbilijevom moralu i postupcima (jer trebalo je “preživjeti” Nerona), no da su astrolozi bili usko upleteni u onovremene političke sapunice vidimo i po karijeri Ptolomeja Seleuka.

Ptolomej Seleuk bio je lični astrolog Ota, jednog od četvorice koji su se godinu dana nakon Neronove smrti smjenjivali u carevanju i borili za vlast (Oto, Vitelije, Galba, Vespazijan). Otov horoskop je imao carska obilježja, a njegova supruga Popeja Sabina bila je veoma ambiciozna, ali i nestrpljiva žena – nije mogla dočekati da se ispuni sav potencijal Otovog natala te se od njega razvela i uspjela udati za tadašnjeg cara, Nerona. Sa sobom je na dvor povela i Ptolomeja, (bivšeg) astrologa svog bivšeg muža. Ptolomej i Popeja Sabina nisu bili u dobrim odnosima s Balbilijem te je ovaj morao biti uvijek na oprezu od njih dvoje. Ipak, Neron je nehotice ubio Popeju, tada trudnu s kćeri kao što smo vidjeli u prvom članku, nakon čega se Ptolomej vratio svom starom patronu, Otu. Budući da na dvoru više nisu boravili njegovi neprijatelji koji bi mu u odsudstvu mogli raditi iza leđa, Balbilije je napokon mogao odahnuti te se povlači iz Rima i ne učestvuje u političkim previranjima nakon Neronove smrti.

Osim Tiberija, koji je Galbu ostavio na miru nakon što je otkrio da mu carska vlast predstoji tek kao starcu, Galbi je političku slavu prognozirao još Avgust riječima; „I ti ćeš, sinko, jednom okusiti carsku vlast“. Ta je vlast bila doduše kratka i nestabilna, a nakon Galbe, astrolozi su prognozirali da će Oto srušiti Vitelija. No kada je Oto pao astrolozi su „spasili  obraz“  pronašavši novog spasitelja od Vitelija u Vespazijanu koji je bio proglašen za cara. Vitelije je, očekivano, protjerao astrologe naredivši da moraju napustiti Rim do 1.10.69. Neki astrolozi su ostali u Rimu objavivši da će do zadanog roka car već biti mrtav (nije bio, Vitelije je poživio još 3 mjeseca). Vitelije ih je nemilosrdno progonio: mnogi su pogubljeni i u takvoj je atmosferi bilo dovoljno potkazati nekog kao astrologa da bi ovaj momentalno nastradao. Vitelije je ipak izašao kao gubitnik, a na vlast je došao Vespazijan, koji je i prije nego li je stigao u Rim naredio protjerivanje astrologa, ali i filozofa (stoika i cinika, u posebnom ediktu). Bivši Otov savjetnik, Ptolomej Seleuk, u međuvremenu se „prikrpio“ Vespazijanu, prognozirao mu uspjeh te ga je Vespazijan službeno prihvatio nakon što je došao na vlast. No u svom je taboru Vespazijan držao i Balbilija, čime su se životni putevi dvojice astrologa ponovo ukrstili služenjem istog cara.

4-vespasianus01_pushkin_edit
Vespazijan

Ipak, razlika u njihovom statusu je bila očigledna; Vespazijan je Balbiliju dao dopuštenje da u njegovu čast Efežani slave svete igre, igre koje su se održavale još i u trećem vijeku. Takođe je vrlo vjerojatno da je upravo Balbilije, familijarno povezan s kraljevskom kućom Komagena, uvjerio Vespazijana da udijeli oprost Komagenima koji su se bili pobunili protiv njega. Za razliku od mnogih careva, Vespazijan (na slici) imao je tako potpuno povjerenje u astrologiju da uopšte nije progonio vlasnike carskih horoskopa, niti bi im sudio samo zbog postavljanja „zabranjenog pitanja“. Naime, astrologija mu je otkrila da će ga naslijediti sinovi (Tit i Domicijan) i stoga nije imao razloga za brigu. Tit je, čini se, nastavio očevu tolerantnu politiku, no Domicijan je druga priča. Sjećamo se njegove paranoje u vezi vremena smrti iz jednog prethodnog članka – upravo je opšteprihvaćena vjera u astrologiju bila razlog zbog kojeg se nije smjelo pitati o budućnosti careva, i možda je baš povjerenje u astrologiju ohrabrilo urotnike da za uspjeh atentata odaberu Domicijanov sudbonosni „peti sat“.

U nastavku ćemo vidjeti kako su astrologiju koristili carevi od drugog stoljeća pa do pada Carstva.

Tekst je originalno objavljen na Art of Astrology blogu

Stari Rim (drugi dio): Astrologija u Kultu Careva i Nepobjedivo Sunce

Tekstove o astrologiji u Rimu zamislila sam kao otvaranje teme povezanosti astrologije i politike; utjecaja kojeg su tokom povijesti astrolozi imali na politiku, njihove odnose s vladarima i sl. Za temu „astrologije i politike“ Stari Rim se činio kao logičan početak budući da Babilonsku astrologiju, iako usko povezanu s dvorom, ne možemo smatrati astrologijom u današnjem smislu.* No, još na početku sam se susrela s nemogućnošću jasnog razdvajanja politike od religije u ono doba. S obzirom na usku povezanost politike s religijom jedan dio uvoda napravila sam u prethodnom članku, no prije nego krenemo na one uže astrološke teme morat ćemo se još malo zadržati u ovim mješovitim vodama – na kultu careva i općenito temi religije u Rimu.

Svi smo negdje čuli da su se „ludi rimski carevi“ smatrali božanstvima, identificirali se sa Suncem, dok sve ovo nekako automatski povezujemo s općom dekadencijom zadnjih stoljeća carstva, istom onom koja je dovela do njegova raspada i konačne pobjede nove religije – kršćanstva. No, što zapravoznači da su se carevi smatrali božanstvima? Jesu li stvarno vjerovali da su besmrtni ili svemoćni? Da su bog, „Nepobjedivo Sunce“ poput Komoda, ili poput Septimija Severa koji je sebe dao prikazivati kao Jupitera a suprugu kao Junonu? I najbitnije, jesu li ih njihovi podanici zaista držali za bogove ili su ih štovali iz čisto političkih tj. “pragmatičnih” razloga?

Prvi rimski državnik i jedini (!) koji je za života bio službeno proglašen božanstvom je Cezar. Budući da je izgubio život nedugo nakon dobivanja ovih posljednjih, božanskih, počasti (zbog čega one nisu bile službeno sprovedene za njegova života) naredni vladari, tj. rimski carevi od Augusta nadalje, nisu se usudili  prihvaćati božanske počasti od senata – nitko nije želio ponoviti Cezarovu nesretnu sudbinu. Cezarova „božanstvenost“ bila je vrsta časti, počasti koju senat, kao zakonodavno tijelo, dodjeljuje moćniku – po istom principu po kojem su Rimljani štovali bogove, npr. Jupitera kao najmoćnijeg, počasti bi se dodjeljivale i smrtniku. „Božanskost“ je za Rimljane (kao i neke druge kulture i civilizacije) bila relativan pojam: boga nisu poimali kao apsolutno, sveprisutno, sveznajuće i svemoguće biće, poput nas koji ga danas spontano zamišljamo na ovaj način zahvaljujući utjecaju kršćanstva.

U starom Rimu (Rimu prije kršćanstva) riječ „religija“ označavala je poštovanje, savjesnost , iskazivanje poštovanja prema nadređenima – ne nužno prema bogovima već i prema ljudima. Re-ligare po-vezuje, vezuje na način da stvara obveznicu između bogova i ljudi. Npr. na početku godine u carevo su ime davani zavjeti bogovima da će određeni broj životinja biti žrtvovan ukoliko car preživi godinu. No ako car nagodinu više ne bi bio živ, bogovi bi ostali bez „štovanja“: ako bogovi ne bi ispunili svoj dio obaveze ostali bi bez žrtvenih životinja, a hram bi bio zatvoren. Istom logikom, nakon objave smrti Germanika, Tiberijeva nećaka koji je bio omiljen među Rimljanima, ožalošćeni narod je u znak protesta i ljutnje na bogove kamenovao hramove i prevrtao oltare. Tek je dolaskom kršćanstva koncept „religije“ počeo sadržavati konotacije vjerovanja, osobnog uvjerenja, dok se u rano doba svog korištenja ova riječ odnosila primarno na ritualni, ponašajni aspekt (što ne isključuje samo vjerovanje ali stavlja naglasak na drugu stranu.) Počasti velikom vojskovođi, poput postavljanja njegovog kipa, razlikovale su se od počasti prinošenja žrtve Jupiteru tek po intenzitetu, stupnju te časti, ne po vrsti. U oba su slučaja počasti i štovanja iskazivana onima koji imaju moć, gdje je božanskost bila relativan pojam koji označava veću moć. Na taj način, s obzirom na količinu moći koju je posjedovao, Cezar je bio „bog“ u odnosu na ostale (narodni izraz “bog i batina” dobro sažima ovaj princip.)

Politička moć bila je usko povezana s religijskom te smo zapravo mi ti koji u onom dobu tražimo jasnu crtu razgraničenja – moć je bila moć. Ovo se očituje i time što su senatori, magistrati, (vlast) bili ti koji su obavljali službene državne divinacije, državna proricanja. Prije svake javne akcije trebalo je provjeriti volju bogova, prinijeti žrtvu te po stanju životinje „proreći“ je li žrtva prihvaćena tj. odobravaju li bogovi planiranu akciju. Ovakve bi se divinacije vršile prije bitke ili prije početka zasjedanja skupštine čime je divinacija kao religijska aktivnost bila integralni dio politike. Također, svi redovi svećenika proricatelja (poput augura, haruspika, čuvara sibilinskih knjiga) uz ove divinacijske imali bi i druge „dužnosti“, tj. nisu bili „specijalizirani“ samo za divinaciju već su se bavili i politikom, kao što su se divinacijom bavili i drugi. Za posljednji primjer uzmimo službu vrhovnog pontifexa. Nakon smrti Lepida (“onog trećeg” iz Antonijevog i Oktavijanovog trijumvirata) Oktavijan August napokon se domogao i titule pontifexa maximusa, vrhovnog svećenika. Pontifex doslovno znači “graditelj mostova”, čime je vrhovni svećenik predstavljao most između bogova i ljudi, posredovao među njima. Time je od Augusta na dalje car bio taj koji je kao pontifex maximus zaslužan za dobru „komunikaciju“, za sklad između rimskog naroda i bogova; odgovoran za službene rimske kultove te za obnavljanje starih (ova titula je kasnije prešla sa Rimskog Cara na Rimskog Papu).

Upravo je u sklopu službe pontifexa maximusa Cezar pokrenuo poznatu reformu kalendara, uveo tzv. julijanski kalendar, a s Cezarom je započela i „politika“ dodjeljivanja božanskih počasti u Rimu – iako je kasnije senat cara službeno proglašavao za božanstvo tek nakon njegove smrti. Tako nakon smrti Augusta (Cezarovog posinka i nasljednika) stoji da je senat Augustu dodijelio božanske počasti (ne da je August „bog“!). Praksa deificiranja preminulog cara ubrzo se proširila i na preminule carice, pa i na djecu vladara: postoji priča da je Neron usred neke svađe udario trudnu suprugu koja je zbog ozljede preminula zajedno s djetetom, a nakon te tragedije ožalošćeni je Neron deificirao i nju i nerođenu kćer. Ove dvije deifikacije su povijesna činjenica no za okolnosti caričine smrti ipak nismo sigurni, o Neronu i drugim omraženim carevima kolale su mnoge netočne priče. Ipak, ova nam (cinična) priča govori nešto o stavu koji je postojao prema toj vrsti božanstava, deificiranim članovima carske obitelji – a to je da prosječnom Rimljaninu nisu bili naročito važni niti mrtvi carevi, a ni njihove supruge i djeca. Početkom trećeg stoljeća postojalo je već dvadesetak ovakvih „divii“-a, (diviniziranih careva i članova njihove obitelji) no nisu svi oni dobili vlastiti hram i svećenike. Manje bitnidivii dijelili bi hram i svećenike s članovima svoje obitelji – ni svi divii nisu bili jednaki u svojoj božanskosti. Štovanje divii-a održavalo se jedino na političkoj razini dok je za običnog Rimljanina car bio bitan, a štovao ga je dok bi car bio živ, ne i nakon smrti (mrtav Car nema moć). Također, divii nisu nikada dobili „službenu domenu vladanja“, kao što npr. Mars vlada ratom, nisu imali moć, utjecaj nad nekom sferom života te su od svih rimskih bogova bili najniže rangirani.

b-pula-hram-augusta-i-rome(hram Augusta i Rome u Puli)

Sa živim je carevima priča malo drugačija, iako za  života nikada ne bi bili službeno proglašeni bogovima, stoga u njihovu čast nije postojao službeni državni kult, ipak ih se još za života štovalo kao božanstva – no u „privatnoj“ sferi, u onoj koja nije financirana od strane države (privatni kultovi su se mogli izvoditi i na javnim mjestima, no to ih ne čini „državnima“ tj. službenima). Na primjer, neki bi grad caru poslao obavijest da mu želi učiniti počast, udijeliti božanske titule, izgraditi hram i dodijeliti svećenike koji će obavljati žrtve u njegovu čast, dok bi na caru bilo da te počasti prihvati ili pak- odbije. Čak su i neki „ne-skromni“ carevi poput, Klaudija, odbijali određene počasti jer, kao i u slučaju „pravih“ bogova, štovanje je impliciralo reciprocitet – prihvativši štovanje car je trebao nešto dati zauzvrat, imao je određenu „obavezu“, stoga su carevi dobrano kalkulirali koje će časti prihvatiti, a koje odbiti, te na koji način. Car August bi prihvaćao hramove u svoju čast pod uvjetom da je s njim štovana i boginja rimskog naroda, Roma.

b-star-of-caesar

Iako je Cezar u posljednjim tjednima života od senata dobio status božanstva, dobivši vlastitog flamena (svećenika kulta), dozvolu da svoju sliku stavi u procesiju zajedno s drugim bogovima, i neke druge počasti koje su implicirale status boga, službeno je deificiran dekretom tek 42. pr.n.e.  Dakle, nakon smrti, kao božanski Julije (divus Julius). Za razliku od ostalih, kasnijih carskih kulteva, Cezarov je bio samo-održavan, zatvoren, jedino mu je vlastiti flamenprinosio žrtve, nikada neki drugi svećenički kolegiji kada bi štovali rimska božanstva i ostale divii-je. Još u vrijeme posmrtnih igara koje je u Cezarovu čast priredio mladi Oktavijan (44. pr.n.e) na nebu se pojavio komet koji je bio vidljiv nekoliko dana te je razgaljena masa vjerovala kako je komet „znak“ da je Cezar primljen među bogove. Kasnije se, čini se, vjerovalo da komet predstavlja samu Cezarovu dušu, čime je to nebesko tijelo bilo poput fizičkog prikaza Cezarove apoteoze (postajanja bogom). Ovaj događaj pridonio je da Cezar ubrzo bude i službeno proglašen bogom, a njegov se nasljednik, Oktavijan, mogao okititi nazivom divi filius– sinom boga (Cezar je Oktavijana posvojio u oporuci).

b

Sam Cezar koristio se simbolikom Venere, planeta / boginje koja je smatrana pretkom ne tek rimskog naroda u cjelini već i same loze Julijevaca pa time i Cezara, i još se u vrijeme Cezarova života zvijezda (sidus Julius) pojavljivala uz njegov lik na kovanom novcu. Ovaj simbol julijanske zvijezde preuzeo je August na vlastitom novcu, dok bi se u narodnoj svijesti ta simbolična zvijezda često miješala sa povijesnim kometom iz 44. pr.n.e. (svakako ne stoji priča da je, tada mlad i ne naročito moćan, Oktavijan bio taj koji je iz političkih razloga propagirao “Cezarov komet” kao božanski znak, niti da je izumio sidus juliuszvijezdu, budući da je već Cezar stavljao Veneru na vlastiti novac). Nakon Cezarove smrti, zvijezda je pridodana i njegovoj bisti na forumu, a kako je astrološka Venera vladarica Bika imamo vjerojatan razlog Cezarovom postavljanju upravo ovog zodijačkog znaka na stijeg svoje legije. Ovime je započeo tradiciju da vojskovođe na stijegove legija stavljaju zodijačke znakove, znakove vlastitog rođenja ili znak osnivanja legije (u prvom redu gornje slike vidimo i Augustovog Jarca). Koliko je Cezar osobno vjerovao u samu astrologiju nije nam poznato.

Pored julijanske zvijezde August je od astroloških simbola koristio i znak Jarca.  Jarac je smatran njegovim „znakom rođenja“, no očito mu nije bio sunčev znak niti znak AC-a, podznaka (Augustov natal vidjet ćemo u sljedećem članku). Osim što mu se u Jarcu nalazi Mjesec, jedno od vjerodostojnijih objašnjenja za Augustovo isticanje Jarca je što se u tom znaku nalazi i njegova točka fortune** s obzirom da na nekim mjestima Augustovu vladavinu simboliziraju znak Jarca i atributi Bone Fortune, boginje dobre sreće.  Npr. jedno od obilježja Fortune je kornukopija (rog obilja) a vidimo ju na leđima Jarca ovog augustovog zlatnika.

b-jarac-august

Astrologija u to vrijeme uzima maha među rimskom elitom te je znak Jarca, kao moćan simbol, možda Augustu predložio neki poznavalac astrologije. Naime, Jarac je znak solsticija (u tropskom zodijaku 0 Jarca = zimski solsticij), znak u kojem Sunce pobjeđuje tamu, znak u kojem dani postaju dulji – prihvaćanjem ovog zodijačkog znaka August simbolički pobjeđuje neprijatelje (Cezarove izdajice) te inicira novo doba, zlatno doba (mitološkim Zlatnim dobom vladao je Saturn, vladar Jarca). Jarac se na Augustovom kovanom novcu pojavljuje još od 41., 40. pr.n.e., pa i kao oblik propagande protiv Marka Antonija (u to vrijeme još „kolege“ triumvira).

b-gemma-augustea-in-vienna-onyx-12-7-bce

Jedan od medija Augustove političke propagande bila su mala umjetnička djela poput kameja, izrezbarenih poludragih kamena. Tako na slici vidimo Gemmu Augusteu na kojoj je August prikazan polu nag, poput heroja, a znak Jarca nalazi se između njega i Dee Rome, boginje Rima. Znakom Jarca i njegovom simbolikom povremeno bi se poslužili i Augustovi nasljednici poput Tiberija, Vespazijana i njegovih sinova, ponajviše kada bi im povezivanje s Augustom bilo politički korisno kao potvrda legitimnosti vlasti.

Postoji priča da je u vrijeme kada se pojavio Cezarov komet (44. pr.n.e) jedan haruspik objavio da komet označava kraj sekuluma, a zatim se srušio mrtav. Po starom etruščanskom vjerovanju svakom je narodu ili civilizaciji dodijeljen točno određen broj sekuluma, vremenskih jedinica, a Etruščanima (čiji su haruspici bili potomci) dodijeljeno je deset sekuluma. Zaista, u desetom sekulumu koji je tada (pojavom kometa) započeo etruščanski jezik je zaboravljen –  posljednji car koji je znao čitati etruščanski bio je Klaudije (vladao od 41. n.e. do 54).  U vrijeme političkih kriza i previranja kakve su vladale Rimom krajem prvog stoljeća pr.n.e., Rimljani su strahovali da bi Rim, kao grad kojem je dodijeljen određeni period, mogao uskoro skončati – ne samo Rim već možda i čitavi kozmos, s obzirom na ideje o platonskoj Velikoj Godini i stoičkom sveopćem požaru koje su u to doba bile široko prihvaćene  (i koje smo vidjeli u jednom prethodnom tekstu). Augustovim dolaskom na vlast, njegovom dugom i mirnom vladavinom činilo se kao da je zaista počelo novo doba, novo zlatno doba te da će Rim trajati vječno (Roma aeterna).

Imena Augusta i Cezara  možda neće potrajati baš “vječno”, no osim u povijesnim knjigama ona žive i u svakodnevnom govoru: već 2000 godina koliko dugo po njima nazivamo mjesece u godini. Senat je prema Cezaru nazvao srpanj (juli, po njegovom obiteljskom rodu Julijevaca) dok je po Oktavijanu Augustu nazvan kolovoz (August). Samu titulu (ili naslov) „augustus“ Senat je dodijelio Oktavijanu 27. pr.n.e. a ova, tada arhaična, riječ označavala je nešto božansko ili sveto (tek je nakon Augustove vladavine naziv Augustus počeo službeno označavati carske ovlasti stoga su se tim naslovom koristili i kasniji carevi.) Cezaru je Senat bio zahvalan na pokretanju, tada već prijeko potrebne, reforme kalendara, a razlog zbog kojeg srpanj i kolovoz imaju jednak broj dana, trideset jedan, iako su jedan pored drugog, je što Senat nije želio da August pored Cezara ispadne „manji“. Dodatni dan za kolovoz „ukraden“ je od veljače (februara). Također, svibanj (maj) neko se vrijeme nazivao  „Claudius“ a travanj (april) „ Neronius“, no ove izmjene nisu preživjele dotične careve .

obeliskEgiptski obelisci oduvijek su bili solarni simboli, a nakon pobjede nad Egiptom kad ih je August dopremio u Rim obelisci su bili nanovo posvećeni Rimskom solarnom božanstvu. Jedan od obeliska koje je August dopremio iz Heliopolisa (Sunčevog grada) danas stoji ispred zgrade talijanskog Parlamenta, a služio je i kao gnomon – August se rado poistovjećivao sa solarnim Apolonom, dok od Plinija saznajemo da je naprava korištena tako da ukazuje na zimski solsticij – na znak Jarca, simbol Augustove vladavine i novog doba.

Kult Sunca postojao je u Rimu od davnih dana, no dvojica careva ovaj su kult podigli na novi nivo. Mladi Elagabal na prijestolje je došao 218. kao teenager a održao se na njemu tek četiri godine – kada ga je baka, koja ga je i postavila na prijestolje, dala ubiti, a za novog cara postavila njegova rođaka. Razlog tome bilo je ponašanje mladog cara koje je bilo sve samo ne razborito i umjereno. Elagabal / Heliogabal, tj. Marko Aurelije Antonin August kako se zvao za života, bio je nasljedni svećenik kulta solarnog božanstva Elagabala u hramu u Emesi, u Siriji. Kada je dolazio u Rim sa sobom je donio i svoje božanstvo, no solarne mane arogancije i slave udarile su mu u glavu te je stekao neprijatelje i prije negoli je kročio u prijestolnicu – poslavši Senatu svoj portret u istočnjačkoj svećeničkoj odori s naredbom da se portret postavi u kuću senata. Elagabala, boga koga je štovao kao vrhovni svećenik, postavio je za glavno božanstvo Panteona: pri javnim ceremonijama više se nije Jupiter zazivao prvi već ovo strano solarnog božanstvo. Rimske vrijednosti i osjećaje car je uvrijedio i time što je oženio Vestalinku – djevičansku svećenicu čija je dužnost bila čuvanje svetog ognjišta – s namjerom da proizvedu božanskog nasljednika. Svog je boga Elagabala čak i ritualno „oženio“ za  boginju Tanit / Celestis iz Kartage. Mladom caru druga božanstva nisu bila mrska, naprotiv, bio je iniciran u misterije Velike Majke Kibele. No sva je ostala božanstva želio podrediti Elagabalu, sve strane kultove, njihove misterije i njihove bogove želio je staviti pod okrilje vlastitog solarnog boga. U Rim je donio idola, Crni kamen iz Emese, a puno ime božanstva glasilo je Sol Invictus Elagabalus. Nakon careve propasti kamen je vraćen u Emesu budući da je čitav kult u velikoj mjeri bio izjednačen s osobom cara i bez njega se nije održao u Rimu. Elagabalov nasljednik Sever Aleksander vratio je Jupitera na mjesto koje mu pripada u rimskom panteonu, a pri ponovnom posvećivanju hram mu je preimenovan u hram Jupitera Ultora, Jupitera Osvetnika. S obzirom da je kult Elagabala bio praktički izjednačen s carem, koji je bio njegov visoki svećenik, tu nailazimo na nešto drugačiju varijantu „štovanja cara kao božanstvo“ nego u prijašnjim slučajevima.

c-roman-imperial-repousse-silver-disc-of-sol-invictus-3rd-cent-found-at-pessinus(Sol Invictus, 3.st.)

Solarno božanstvo ponovo se našlo na čelu panteona za Aurelijana. Godine 274. car Aurelijan posvetio je hram Suncu (Sol Invictusu), dok je na njegovim kovanicama pored lika ovog božanstva stajao naslov Dominus Imperii Romani– Gospodar rimskog Carstva. Aurelijanova majka bila je svećenica boga Sunca u Panoniji, a smatra se da je car štovao Sunce jer mu je ovo božanstvo pomoglo u ratu protiv kraljice Zenobije. Ipak, Aurelijanov Sol Invictus nije imao onako izraženo orijentalne elemente, kao Sol Elagabalovog kulta, već se temeljio u rimskoj tradiciji čime je kult narodu bio mnogo prihvatljiviji. I neki Aurelijanovi prethodnici poput Komoda, Hadrijana i Septimija Severa, štovali su Sirijskog Sol Invictusa; Komod ga je prikazao na novcu a imperijalnom naslovu dodao invictus, Septimije je na svoj novac stavio „invicto imperatori“. Kult Sol Invictusa bio je veoma popularan u vojsci; imamo sačuvane posvete koje cara Karakalu izjednačavaju sa Sol Invictusom. No, iako je solarno božanstvo bilo odabranik pojedinih careva, dok ga je i vojska masovno štovala, Sol Invictus nije bilo služeno prihvaćeno božanstvo sve do Aurelijana – on ga je postavio i kao službeni kult vojske (što znači da ga štuje čitava rimska vojska, gdje god se našla) i kao službeni kult u Rimu. Osim što je ovim kultom namjeravao ujediniti rimsku naciju, Aurelijan je želio i da kult ima tradicionalniji, rimskiji prizvuk nego što su ga imali prijašnji (sirijski) solarni kultovi. Zbog toga je osnovao kolegij svećenika koji su se zvali pontifeksi (poput pontifexa starog doba), a službeni naziv kulta bio je Deus Sol Invictus. Ovaj solarni kult nije bio toliko usko vezan za Aurelijana kao osobu, kao što je bio slučaj s Elagabalom, stoga je kult ostao živ i nakon careve vladavine. Mitra koji je toliko usko povezan sa Solom, bio je bog kulta misterije – za nas je mitraizam, doslovno, misterij jer ne znamo što se točno u tom kultu dešavalo budući da su glavne ideje dobivane tek nakon inicijacije, kamo li da nam je poznat ostatak religijske prakse. Nasuprot tome, Sol Invictus kojeg je ustanovio Aurelijan bio je javni, službeni kult rimske države. Pa ipak s obzirom na usku povezanost Mitre i Sola, inicijant misterija Sol Invictus Mitre mogao je smatrati kako sudjeluje u „službenom“ kultu Sola, budući da je Mitra zaštitnik Careva dok sam Car priznaje Sola.

medallion-w-constantine-n-sol-invictus-pavia-313

(na medaljonu su prikazani Sol Invictus i car Konstantin)

Zadnji u nizu solarnih careva je Konstantin, posljednji poganski ili pak prvi kršćanski car, ovisno na koji način tumačimo da se tek na samrtnoj postelji odlučio pokrstiti. Ipak, u ono doba to i nije bilo neobično jer se vjerovalo da krštenje briše sve grijehe čime je sigurnije pričekati zadnji čas. Novo božanstvo, Krista, Konstantin je prihvatio u duhu svog vremena i svojih prethodnika; kako je Aurelijan vjerovao da mu je Heliogabalus pomogao protiv Zenobije nakon čega je podigao hram Solu – tako je Konstantin prihvatio Krista nakon što mu je pomogao u bitci protiv Maksencija. „Poganski“ elementi još su dugo vremena živjeli rame uz rame s kršćanstvom; na Konstantinovom Luku prikazani su nosači vojnog znakovlja dok nose statue Sol Invctusa, a sam Konstantin prikazivao se kao Helije. Konstantinov nasljednik, Konstans, datum Božića je promijenio iz 6.1. na 25.12. preselivši time Kristovo rođenje na „rođendan“ Sol Invictusa –  no prije toga, dok se još smatralo da je Isus Djevica,  6.1. je bio rođendan Aiona. Ovo božanstvo vremena, spomenuto u prethodnom tekstu, pojavljivalo se u štovanju Mitre a vidimo ga na naslovnoj slici okruženog zodijakom.

U nastavku ćemo pogledati na koji način su se rimski vladari služili samom praksom astrologije kao i njihove odnose sa astrolozima.

Tekst je izvorno objavljen na Art of Astrology blogu link

Stari Rim (prvi dio), Astrologija u religijskim i filosofskim strujama Carstva

Ako spoznaš da si i ti sačinjen od svjetlosti i života, vratit ćeš se u svjetlo i život.
(Pimander, Corpus Hermeticum)

Astrologija je u antičko doba bila toliko isprepletena s helenističkom mišlju i tzv. „orijentalnim religijama“ te se čini da je astrološka simbolika bila, ako već ne podloga tadašnjih pogleda na svijet, onda svakako nit koja ih povezuje. Sama praksa onog što danas smatramo astrologijom i jeste produkt onog vremena i prostora tj. aleksandrijskih mudraca, kao što smo vidjeli u jednom prethodnom tekstu. No pregled astrologije u doba Rimskog carstva započećemo s njenim „teorijskim” dijelom, ne s kartama i tehnikama, astrolozima te njihovim klijentima već s astrološkim simbolima – zamisli o planetama kao božanstvima ali i o bogovima kao planetama, ideje o nebeskim uticajima i sudbonosnim zvijezdama utkane su u antičku kulturu, književnost, u narodna vjerovanja ali i uzvišenu filozofiju i onodobne religijske pokrete.

Još su starogrčki filozofi planete smatrali božanskim bićima; Pitagora je držao da planete pokreće eterična duša nalik onoj čovjekovoj, za Platona su planeti mlađi tj. vidljivi bogovi koji sprovode vlast najvišega Boga, čak je i za racionalnog Aristotela njihova priroda božanska. Druga uvriježena ideja bila je da je čovjekova duša istovjetna božanskoj, nebeskoj, te da dolazi sa zvijezda. Heraklit poučava da je duša iste prirode kao i eter, duša univerzuma, a Platon da ljudske duše dolaze sa zvijezda, na zemlju silaze putem planetarnih sfera ostavljajući za sobom božansko i preuzimajući sudbinu koju im dodijele tri Suđenice. Ovakve zamisli nisu ostale tek na nivou visoke filozofije; na službenom epitafu (nadgrobnom natpisu) Atinjanima palima u bitci  432. pr.n.e. saznajemo kako je “eter primio duše ovih heroja kao što je zemlja primila njihova tijela.”

Povratak ljudske duše zvijezdama s kojih je i potekla, naspram drugih raširenih ideja o zagrobnom životu (poput odlaska u Had ili pak reinkarnacije), prihvatio je i veliki Ciceron u svom „Scipionovom snu“. U ovom vizijskom putovanju u visine Scipion stariji (osvajač Kartagine) unuku Scipionu mlađem pokazuje Zemlju izdaleka ističući da je sva zemaljska “slava” iz perspektive nebesa – posve beznačajna. Takođe ga poučava da sve one koji vjerno služe domovini nakon smrti čeka zasluženo mjesto u nebesima. Iako je „povratak“ među zvijezde nakon smrti u početku bio rezervisan tek za vladare, a kasnije i one kreposne koje su ga zaslužili, poput državnika ili hrabrih boraca, do prvog vijeka pr.n.e. raširilo se vjerovanje da se ne samo herojske već i one manje istaknute duše vraćaju zvijezdama. (Sličan trend nalazimo i u egipatskoj religiji u kojoj je Knjiga Mrtvih, skup magijskih formula za osiguranje zagrobnog života, u početku bila rezervisana samo za najvišu kastu.) Na jednom takvom epitafu piše : “U ovoj grobnici leži mlada djevojka, Ceresina anthophoros (ona koja drži cvijeće), odnijele ju nesmiljene Suđenice.  No voljom Besmrtnika njena duša obitava među zvijezdama, zauzevši svoje mjesto u zboru blagoslovljenih.”

Zamisli da ljudska duša potiče sa  zvijezda i da se nakon smrti, prolazeći planetarnim sferama, vraća svome domu, našle su svoje mjesto i u onodobnoj duhovnosti: hermetizmu, gnosticizmu, platonizmu, kaldejskim proročanstvima, kultu Mitre. Navedene filozofsko religijske struje u nekim su aspektima usko isprepletene; hermetizam je kao put spoznaje a ne vjere u svojoj biti gnostičke prirode, dok je kult Mitre ritualizovani platonizam, platonizam u (ritualnoj) praksi. Kaldejska proročanstva pak, tzv. „biblija platonista“, čine se usko povezana s (barem jednom strujom) Mitraizma – a svi odišu astrološkom simbolikom.

 

 Hermetizam

U Pimandru, prvom tekstu Hermetičkog Korpusa (kompilacije hermetičkih tekstova iz 5.st) piše*;

Prvi um, Nous, koji je i muški i ženski, i život i svjetlo, Riječju stvori drugi um, kreatora svijeta (Demijurga); A taj drugi um koji je od vatre i zraka oblikova sedam vladara koji svojim orbitama okružuju čulni svijet. Njihova vladavina zove se sudbina (heimarmene).

(O putu natrag)

Tada se čovjek uzdiže kroz harmoniju sfera. Prvoj sferi predaje silu rasta i opadanja (Mjesecu), drugoj zlobne muljaže (Merkuru), trećoj požudu (Veneri), četvrtoj nasilničku aroganciju (Suncu), petoj drskost i naprasnost (Marsu) , šestoj zlokobnu težnju bogaćenju (Jupiteru), sedmoj sferi zlobnu laž (Saturnu) – sve su lišene moći.

Ovakvo dodjeljivanje “grijehova” planetarnim sferama tj. planetama bila je česta pojava u ranim stoljećima n.e., no takvi su popisi varirali stoga nije bilo konsenzusa oko toga koji grijeh pripada pojedinoj planeti. Uopšteno se smatralo da pri silasku na zemlju, spuštajući se od najviše i najbožanskije, Saturnove, pa do najniže planetarne sfere, Mjesečeve, duša od planeta dobija, preuzima određene funkcije dok im pri svom povratku vraća ove preteče “sedam smrtnih grijeha”. Npr. Makrobije kaže da od Saturna duša dobija razum i razumijevanje, od Jupitera sposobnost za djelovanje, od Marsa smjelost duha, od Sunca osjetilnu percepciju i imaginaciju, od Venere strast, želje, od Merkura sposobnost izražavanja, od Mjeseca funkciju oblikovanja i rasta tijela. Te sposobnosti, funkcije, “astralna tijela” koja duša odijeva pri silasku, ogledale bi se u natalnoj karti.

A naslovna Roman mosaic zodiac signs and the Sun (Sol)

No vratimo se hermetičkim tekstovima; kada je 1945. otkrivena biblioteka Nag Hammadi među ostalim “gnostičkim” tekstovima po prvi je put otkriven i jedan hermetički, naknadno nazvan – “Rasprava o osmoj i devetoj (sferi)”.  Pred kraj teksta, nakon što je svom “sinu” predstavio znanje o višim sferama i poveo ga na vizijsko putovanje sferama iza Saturna (sedme sfere), Hermes mu daje uputstvo da ovo učenje zabilježi na pločama od tirkiza kako bi se sačuvalo. Kazuje mu neka na ploče upiše i zakletvu, da se ne bi desilo da učenje padne u ruke onih koji će ga koristiti za neke druge svrhe do li one koja mu je namijenjena – a to je borba protiv sudbine (heimarmene).

Hermes kaže: Za postolje ovih ploča postavi kvadratni mliječni kamen, a ime upiši hijeroglifima na azurnu ploču. Sine, uradi ovo kada sam u Djevici, Sunce je u prvoj polovici dana, a 15 je stepeni prošlo kraj mene.

Hermesovo učenje o višim sferama trebalo je zabilježiti u vrijeme koje je povoljno po hermetičkim principima, tj. po principima elekcione astrologije – a koje vrijeme može biti za to povoljnije nego li kada je Merkur (Hermes) na stepenu svoje egzaltacije? (15 Djevice). Po tradicionalnoj astrologiji Merkur je tamo posebno snažan budući da je uz egzaltaciju Djevica i njegov znak domicila.

Osim religijsko / filozofskih tekstova, poput onih sakupljenih u Corpus Hermeticumu, Hermesu su pripisivani i magijski, alhemijski te tehnički astrološki tekstovi, poput Liber Hermetisa. To je ujedno i jedan od najstarijih astroloških udžbenika koji nam je danas dostupan i sadrži tzv. “pogansku astrologiju”, astrološki materijal koji još nije pod uticajem hrišćanskih ideja, budući da su one kasnije ušle u astrologiju.

U šesnaestom tekstu  Corpus Hermeticuma “Asklepije kralju Ammonu” saznajemo da je svakoj zvijezdi bio dodijeljen jedan daemon, a daemon koji bi bio “na dužnosti” u vrijeme čovjekova rođenja imao bi vlast nad njim:

14- Svi ovi daemoni dobili su vlast nad Zemljom i oni su ti koji stvaraju nerede u zemljama, među narodima, kao i u životu pojedinca. Oni oblikuju naše duše s obzirom na svoje i (pokreću) aktiviraju ih ležeći u našim mišićima, koštanoj srži, venama, arterijama, pa i mozgu, dopiru do same naše utrobe.

15- Daemoni, dodijeljeni svakoj zvijezdi s obzirom na vrijednost (zasluge) pojedinog rođenja, zaposjedaju nas u trenutku kada se rađamo i udahnemo. Nikada ne stoje na mjestu već se kreću ukrug i mijenjaju položaj iz trena u tren. Kada ovi dusi siđu kroz tijelo u dva dijela duše, svaki ju uznemiruje prema svojoj aktivnosti. No racionalni dio duše netaknut je vlašću ovih sila i slobodan je primiti Boga.

16- Kada je, putem Sunca, racionalni dio čovjekove duše osvijetljen zrakom svjetlosti (a takvih je ljudi malo) daemoni na njega više ne djeluju, jer ni jedan daemon niti božanstvo ne može nadjačati zrak vrhovnog Boga. No ostalim ljudima, i dušom i tijelom od rođenja upravljaju daemoni, čije aktivnosti oni vole. Misli su im zavedene, misli ih navode na krivo, ne ljubav. Stoga, putem naših tijela daemoni upravljaju svime na Zemlji, a tu vlast Hermes je nazvao Sudbina (heimarmenē).

Ideja da su nebesa nastanjena raznim bićima / daemonima bila je veoma raširena u ono vrijeme, tako i sveti Pavle govori o silama, prijestoljima, vlastima. (Kasnije će ovi anđeoski tj. daemonski “zborovi” postati podložni Kristu i biti uvršteni u službenu crkvenu doktrinu). Vjerovalo se da daemoni utječu na postupke ljudi, ili barem na niže djelove ljudske duše tj. na djelove duše koje su oni sami oblikovali. Ova nebeska bića izjednačavana su s planetama (ili zvijezdama, zodijakom) i smatralo se da upravljaju sudbinom ili pak, da se sudbina putem njih provodi. Ponovo, ni kod gnostika, ni hermetičara pa ni kod platonista ne nalazimo konsenzus oko pitanja – jesu li planeti (daemoni planete) zla bića, neutralna ili pak pozitivna; je li “sudbina” izričito negativan fenomen ili nije. Tako je za rane stoike sudbina (heimarmene) bila pozitivan pojam, praktično nerazlučiv od pronoie (božjeg proviđenja) – dobroćudne božanske energije koja djeluje na čovječanstvo i usmjerava ga. Stoički kosmos počivao je na razumu, te je kao i onaj platonički, u svojoj osnovi bio “dobar” čime je i sudbina imala pozitivno značenje. No jedan kasniji mislilac platonizma, Numenije,  smatrao je da ljudska duša postaje inficirana grijehom dok se spušta na zemlju kroz Rakovu obratnicu. Zle sile koje djeluju na dušinu inkarnaciju, na materiju tj. na tijelo, povezao je s planetarnim bogovima i takav Numenijev “pesimistični” pogled izvršio je uticaj na ideje hermetizma i kaldejskih proročanstava.

Tzv. “srednji” platonisti pokušali su podijeliti “sudbinu” na dva nivoa: na onu višu, “pozitivnu”, pronoiu –  tj. božje proviđenje, te na nižu sudbinu kojom upravljaju planetarne sile, daemoni – fatalističnu silu koja nas zarobljava tj. heimarmene. Na taj način, jedan od glavnih zadataka gnostika, hermetista, pa i preteča ortodoksnih hrišćana bio je osloboditi se djelovanja ovih daemona, arhonata, planetarnih sila – sudbine. Jer, iako na čovjekovo tijelo i  niže djelove njegove duše djeluju daemoni  / planete / sudbina koja ga podstiče na grijeh, u njemu postoji i onaj drugi dio – božanska iskra koja se može vratiti svome božanskom domu.

 

 Gnostici

U Tajnoj knjizi Ivanovoj, gnostičkom tekstu poznatom i kao Ivanov apokrif, arhonte je izrodio Yaldabaoth (Demijurg) i dao im  vlast nad sedam sfera. U spisu se navode njihova imena (i muška i ženska), te fizička forma uz napomenu  “ovo su sedmorica iz nedelje, ovi arhonti vladaju svijetom”.

(Rimljani su u početku imali nedelju od osam dana, Hebreji nedelju od sedam dana no astrološka nedelja povezana s hronokratorima – vladarima vremena – kakav i danas imamo, uveden je u vrijeme kasne republike, ranog carstva i svjedoči o popularnosti astrologije.)

U gnostičkom spisu Pistis Sofia Isus pripovijeda učenicima kako je u njihova tijela stavio duše s viših sfera (“dvanaest moći od dvanaest spasitelja”), dok su arhonti mislili kako u tijela učenika stavljaju vlastite duše i na taj način učenici su rođeni bez arhontskih duša. Dalje Isus priča kako se, u nekoj vrsti svjetlosnog tijela, uzdigao u drugu sferu, u sferu heimarmene (niže sudbine) gdje je njegova pojava izazvala opšti haos; arhonti su postali veoma uplašeni i uznemireni – Isus je raspustio vladavinu njihove sudbine, pokidao sudbinske veze kojima su zarobljavali. U sljedećoj sferi, onoj “12 eona”, Isusova pojava ponovo je izazvala nemir i prestrašila tamošnje vladare; oduzeo im je trećinu moći i promijenio im putanju na način da 6 mjeseci gledaju na desno, 6 mjeseci na lijevo. Na to ga učenica Marija pita hoće li nakon ovoga ljudi koje su pali anđeli poučili magiji arhonata i i poznavanja sudbine moći i dalje obavljati svoje poslove, Isus joj odgovara kako zlu magiju neće moći činiti kao prije jer im je oduzeo trećinu moći, a za horoskope će biti u pravu u polovini slučajeva: “ako je sfera, sudbina, okrenuta na lijevo sve što kažu će se obistiniti, no ako je okrenuta na desno bit će posve u krivu “jer sam promijenio njihove uticaje i njihove kvadrate i trigone i oktagone”. Malo kasnije Isus kaže: “Po istom principu, ako prizovu imena arhonata a ovi su okrenuti na lijevo, točno će im reći sve što upitaju njihove dekane”, no ako ih prizovu u vrijeme kada su okreniti na desno “neće im reći istinu već će im prijetiti i zbunjivati ih.”

A ili C Christ in the center of the zodiac. In the outer circle represented the four seasons. Image of the 11th century, northern Italy.

Dok se Isus iz Pistis Sofije uzdigao na nebesa kojima vladaju arhonti, u nekim drugim gnostičkim tekstovima nalazimo obratan motiv, silazak nekog višeg bića, spasitelja u, za njega, niže sfere. Ovime taj spasitelj unosi nered u vladavinu arhonata – mijenja putanje planeta i na taj način “uništava” sudbinu kao silu koja djeluje na ljude. Vjerovatnije je da se u ovakvim tekstovima misli na poništenje sudbine za one kojima je tekst i namijenjen, tj. užem krugu inicijanata, nego da bi negativno djelovanje planeta bilo objektivno poništeno za čitavo čovječanstvo, tj. za “jeretike”, ili “nevjernike”. Ideju da najviše božanstvo spašava zle sudbine nalazimo i u tzv. orijentalnim religijama, kultovima ranih vjekova nove ere; egipatski bogovi su nosili titule “gospodara sudbine”, posvećenici Serapisa, Izide i Mitre takođe su vjerovali da njihovi bogovi mogu ukinuti njihovu sudbinu. Npr. na jednom grčkom magijskom papirusu stoji čarolija / molitva upućena Serapisu: “sačuvaj me uticaja zvijezda”, dok na jednom drugom piše “spasi me moje astrološke sudbine”.

Neki rani hrišćani vjerovali su da se samim činom krštenja duša oslobađa sudbine, vladavine zvijezda i planeta. Tako gnostički učitelj Teodot (Theodotus) uvjereno kaže “sudbina je stvarna prije krštenja, no nakon njega astrolozi više nemaju pravo” tj. da nakon što čovjek putem krštenja primi “Duh” odozgo njegova duša više nije podložna uticaju zlih arhonata – hrišćanin dobija novo, pneumatsko (duhovno) tijelo. Za krštenje je u to doba korišten termin “palingeneza” – ponovno rođenje – te se čini da su onodobni hrišćani (gnostici kao i “proto-pravovjerni”) ovu riječ shvatali u doslovnom smislu čime su krštenje vidjeli kao uistinu posve novo rođenje, novu “genituru”, novi “natal”. Time bi krštenje, između ostalog, označavalo novi početak (inicijaciju) u kojem hrišćanin više nije pod vlašću svog horoskopa, tj. – nije podređen sudbini.

A ili C supp_Marino-il-Mitreo

 Kaldejska proročanstva i kult Mitre

Treća “struja” ranih vjekova naše ere prožeta astrološkim idejama je ona “Kaldejskih proročanstava”. Kaldejska proročanstva su skup stihova koji su nam očuvani tek u obliku određenih  citata u djelima njihovih komentatora, neoplatonista. Često su nazivana “neoplatonističkom Biblijom” budući da su ih neoplatonisti (4.v.n.e.) držali za otkrovenje u rangu s Platonovim Timajem.  Kasniji kritičari nazivali su ih “mračnim podzemljem platonizma” smatrajući ih jednim od iracionalnih (u pejorativnom smislu) elemenata koji su se krajem antike upleli u filozofiju – budući da je Kaldejski kosmos nastanjen brojnim daemonima. Sami stihovi razotkriveni su Julijanu Kaldejcu i njegovom sinu Julijanu Teurgisti, a naziv “kaldejski” tek  je naknadno pridodan ovim proročanstvima. Iz Proročanstava saznajemo da daemoni vladaju sublunarnim područjem – Prirodom (sferom Prirode) koja je prostor Heimarmene, dok Teletarsi pomažu duši pri povratku ka izvoru. (Za razliku od gnostičke / hermetičke misli ovdje imamo slučaj da se daemoni nalaze na “našem terenu”, a ne da nastanjuju više, planetarne sfere). Teletarh Etera izjednačen je sa Helijem, mundanim suncem, a Teletarh Empireja sa Aionom, transmundanim Suncem.

Slične ideje nalazimo u mitraizmu, točnije, u Mitrinoj Liturgiji, tekstu koji predstavlja barem jednu struju ovog kulta. Kao i u Kaldejskim Proročanstvima, u Mitrinoj Liturgiji duša se u nebesa uzdiže putem sunčevih zraka i potrebno je da iz njih magičar udahne pneumu (duh/ dah). Prema tekstu Liturgije, na svom putu u vis magičar susreće bića koja su nam poznata iz Kaldejskih Proročanstava s tom razlikom da Aion ovdje nije najviše biće. U Proročanstvima je Helije bio mundano sunce, a Aion transcendentno, više sunce dok je u Mitrinoj Liturgiji vrhovno  i krajnje Božanstvo Helije Mitra, dok se (niže) solarno biće na koje magičar nailazi naziva se Helije Aion.

A cimrm545A Phanes

Mitra je staro persijsko solarno božanstvo no njegov kult u Rimskom Carstvu ima više platonističkih i hermetičkih elemenata nego li persijskih, čime rimski kult Mitre  nije istovjetan persijskom Mitri, zaštitniku ugovora i zakletvi. U mitraeumima, pećinama koje su služile za obrede Mitrinog kulta, nalazimo prikaze drugih božanstava s kojima je Mitra izjednačen, ili / i koji su povezani s njegovim kultom. Npr. lavljeglavog Aiona (na slici lijevo) koji je u Egiptu bio poznat kao bog vremena poput Mitre, a povezan je i sa Saturnom koji je takođe bio zamišljan kao zmija.  Mitra je bio izjednačavan s drugim solarnim božanstvima poput Apolona, Faetona i Fana, (na slici desno) orfičkog božanstva koje označava bezgranično svjetlo. Mitrina povezanost sa Sol Invictusom (Nepobjedivim Suncem) posebno je zanimljiva tj. zbunjujuća; na votivnim i drugim natipisima Mitru oslovljavaju kao: Sol Invictus Mithras, ili Deus Sol Invictus Mithras ili Deus Sol Mithras, Sol Mithras. Na reljefima i slikama često su prikazani obojica te iako Mitra jeste Sol (Sunce), Sol je ujedno i Mitrin pratilac.

Osim povezanosti Mitre sa Suncem, za našu temu je zanimljivo da u mitraeumima često nailazimo na prikaze zodijaka ili pak 7 planetarnih bogova, a poznato nam je i da je u Mitrinom kultu postojalo 7 stepenova inicijacije: Gavran (Merkur), Mladoženja (Venera), Vojnik (Mars), Lav (Jupiter), Persijanac (Mjesec), Sunčev trkač (Sunce), Otac (Saturn). Iako je Mitra solarno božanstvo najviši stepen izjednačen je sa Saturnom, noćnim suncem (najudaljenijom sferom), dok Ptolomej piše kako Persijanci obožavaju Saturna pod imenom Helije Mitra.

S vremenom je ovaj kult postao veoma popularan u carskoj vojsci gdje je prosperirao sve dok Teodozije 392. nije posve zabranio štovanje poganskih kultova, dok je Sol Invictus došao i do ranga službenog državnog kulta.

U nastavku ćemo pogledati kako su Cezar i Oktavijan August koristili astrološku simboliku u političke svrhe, te kako je Sol Invictus postao najviše božanstvo u carstvu.

 

Tekst originalno objavljen na Art of Astrology blogu link