Astrolozi bi s vremena na vrijeme predstavljali ozbiljnu prijetnju za rimsku vlast s obzirom da bi u doba političkih previranja i nestabilnosti svojim predviđanjima mogli uticati na mišljenje javnosti i time okrenuti mase protiv vladara. Zbog toga bi u vrijeme političkih nemira astrolozi, no i drugi potencijalni  „mutikaše“ poput vračeva, neslužbenih proroka, Jevreja i filozofa, bili na određeno vrijeme protjerani iz Rima. Npr., u 2. v. pr. n. e. iz Rima su najprije bili protjerani Epikurejci, a desetak godina kasnije i filozofi uopšte. Krahom republike i uspostavom carstva, Senat, u sukobu s carem koji mu je malo pomalo oduzimao vlast, bio je pretežno stoički orjentisan zbog čega su se carevi bili posebno namjerili na stoike (takvo obostrano neprijateljstvo između careva i senata potrajalo je sve do doba „dobrih careva“; od Trajana do Marka Aurelija, budući da su utjelovili stoički ideal “vladavine najboljeg”.)

Prvi slučaj kada su astrolozi za rimsku vlast činili političku prijetnju, zbog čega su protjerani iz Italije, bilo je 139. pr. n. e., u vrijeme Tiberija Graha. Protjerani su pretorijanskim ediktom, a kako je dotična služba imala vremensko ograničenje, dolaskom novog pretora prestala bi važiti i sama zabrana.

Godine 33. pr. n. e., kada se zaoštravala napetost između vladara Zapada, Oktavijana (budućeg Augusta) i kolege trijumvira Marka Antonija koji je iz Egipta vladao Istokom, rimski je puk bio pod snažnim uticajem astrologa, vračeva i proroka koji su u to vrijeme bili mahom istočnjaci. Budući da većina astrologa u Rimu nisu bili rimski građani za očekivati je da bi bili naklonjeniji Marku Antoniju nego li Oktavijanu, a tako nastrojeni lako bi uvjerili rimski narod kako je upravo Antonije „draži bogovima“. Zbog toga je  te prelomne godine Oktavijan odlučio na mjesto edila postaviti svog vjernog prijatelja Marka Agripu a ovaj je istom iz Rima protjerao i astrologe i vračeve. Kako se vlast edila protezala tek područjem grada Rima, a ne cijele Italije, ovaj je progon bio ograničen ne samo vremenski, tj. trajanjem edilske službe, već i prostorno. Naredne godine (32. pr. n. e. ) Oktavijan je porazio Antonija i Kleopatru čime je učvrstio svoju vlast – treći trijumvir (Marko Lepid) imao je tek neznatan uticaj, a njegovom smrću 12. pr. n. e. Avgust se domogao i službe pontifexa maximusa – vrhovnog sveštenika. Tada Avgust uvodi reforme u rimski religijski život i uništava sve proročke spise osim Sibilskih proročanstava.

Upravo je Agripa u mladosti bio pratnja budućem caru prilikom posjete astrologu koji mu je predskazao veliku slavu, no Avgustu je horoskop uradio još Nigidius Figulus, cijenjeni senator i astrološki autoritet prethodne generacije. U vrijeme Avgustove vladavine astrologija polako zauzima uzvišeno mjesto na dvoru i među višim slojem. U takvim se okolnostima 2. g. n. e.  budući car Tiberije, ponovo u milosti očuha Avgusta, vraća u Rim, a sa sobom dovodi i prijatelja te ličnog astrologa Thrasyllusa (Trazilija). Za vrijeme ranog carstva astrologija dobija novi status; Manilije piše svoju Astronomicu, pjesnici Avgustovog doba nadmeću se u uzvisivanju cara putem astrološke simbolike, dok Germanik (Tiberijev nećak i posinak) komentariše i prevodi Arathusov astronomski spis Phaenomenu.

Godine 11. n. e. u Rimu su počele kolati priče o Avgustovoj skoroj smrti te se pitanje njegovog nasljednika ponovo našlo u prvom planu, a time i opasnost od prevrata. Avgust je na ovo reagovao ediktom koji će, za razliku od dotadašnjih privremenih mjera protjerivanja astrologa, važiti od tada nadalje za sve proricatelje. Edikt je ponajviše bio usmjeren na astrologe, a njime je postalo zakonom zabranjeno tražiti odgovore o carevom zdravlju tj. smrti putem divinacijskih metoda; postalo je zabranjeno konsultovati se s proricateljem nasamo (kako se klijent nedostatkom svjedoka ne bi ohrabrio na postavljanje zabranjenog pitanja); te je postalo zabranjeno pitati za bilo čiju smrt. Ove su zabrane, dakako, učestalo kršene, zbog čega su se narednih godina mnogi rimski plemići i plemkinje  našli na sudu. Za očekivati je da je sud progonio i supruge, djecu i robove koji bi pitali za smrt svog pater familiasa, no za razliku od onih politički važnih, takvi sudski procesi nisu ostali zabilježeni.

Iako je od 11. g. n. e. bilo zabranjeno divinacijom otkrivati kada će netko umrijeti, astrološki su udžbenici i dalje prenosili ove tehnike – sam je August u istom onom ediktu izdao i vlastiti horoskop kako bi poznavaoci astrologije mogli (zabranjenom metodom) izračunati  i uvjeriti se da car neće još umrijeti. Zaista i nije, barem još tri godine.

 

Iz moderne perspektive karta na prvi pogled izgleda problematično; Mars je u Biku u egzilu, retrogradan i u konjunkciji s retrogradnim malefikom Saturnom, oboje su u opoziciji s vladaricom Venerom koja je u egzilu u Škorpionu i na Južnom Čvoru.

S Plutonom u devetoj kući Avgust se okrenuo temeljitoj reformi, “transformaciji” religije, tj.  povratku tradicionalnim vrijednostima – dok je tradiciji predaka sklon i njegov Mjesec u Jarcu i 4. kući nasleđa. Ovu transformaciju vrijednosti (vladarica vriijednosti, Venera u Škorpionu i 2. kući) ipak nije uspio sprovesti u vlastitom domu: kćer kao Saturn, vladar 5. kuće, žestoko se opirala (opozicija) njegovim nametnutim vrijednostima (Venera u 2. kući) odavši se raskalašenom i orgijastičkom stilu života (Bik, Mars, osma kuća), tj. pretjerivanju u stilu Sjevernog Čvora. I po stanju Mjeseca vidimo da Avgust nije uspijevao održati kontrolu (Jarac) nad moralom u vlastitom domu (4. kuća), javni skandal i nemiri kroz opoziciju Urana i Neptuna iz 10. kuće na Mjesec duboko su ga potresli i razočarali te se kćeri na kraju odrekao, prognao ju (Mjesec u egzilu).

Insistiranje na moralu (Čvorovi na osi 2/8) danas možemo pripisati njegovoj represiji, odbrambenom mehanizmu, kao i licemjerju budući da je iza očiju javnosti sam bio veoma “moralno slobodan”, kao i onim uže političko-propagandnim motivima. No ondašnji astrolozi u Avgustovom natalu nisu tražili integraciju muškog i ženskog principa, emocionalnu zrelost ili “stadijum” evolucije duše – za procjenu stepena “carskosti” nekog natala gledao se potencijal za status u društvu, mjerila se spoljna, objektivna moć, utjecaj mjerljiv novcem ili pak vojskom koju osoba može okupiti.  Rimljani su bili pragmatični ljudi, a takva im je bila i astrologija. Da bismo malo zavirili u Avgustovu kartu očima astrologa kakvi su mu i prognozirali carsku vlast izbacićemo na tren iz glave sve planete nakon Saturna (kao i asteroide, planetoide), te se podsjetiti i na sistem kuća koji je (po svoj prilici) tada korišten, sistem kuća-znak, prisjećajući se starog pravila da su planeti u aspektu samo ukoliko su u odgovarajućim znakovima (ne tek “po orbisu”).

 

 

Iz Ptolomejevog Tetrabiblosa, koji iako potiče iz 2. vijeka bilježi pravila koja su postojala i u Avgustovo doba, saznajemo da je jedan od najvažnijih pokazatelja političke moći položaj svijetala (Sunca i Mjeseca) u muškim znacima i u ugaonim kućama – Avgustova svijetla nalaze se doduše u ženskim znacima, no oba su ugaona gledajući po placidusu. Sljedeći važan koncept iz helenističke astrologije je ideja doriforija, kopljonoša, kraljevih savjetnika. To su planete koji se nalaze u znaku Mjeseca, ali koji zalaze iza njega, ili u znaku iza Mjeseca, te planeti  koji su u znaku Sunca, no da izlaze prije Sunca, ili se pak nalaze u znaku ispred. Isto tako, benefici mogu bacati aspekt trigona i sekstila na svjetla te na taj način postati dio Sunčeve i Mjesečeve pratnje, dok malefici mogu bacati aspekte kvadrata i opozicije. Članovi doriforija trebaju biti u što boljem stanju (ugaonim kućama, aspektujući osu) kako bi mogli dobro savjetovati svijetla – kao što su kralju potrebni kvalitetni savjetnici.

U Avgustovoj natalnoj karti Merkur, koji se u Djevici nalazi i u domicilu i egzaltaciji te se smjestio u ugaonoj kući, nalazi se ispred Sunca čime je najistaknutiji član njegovog doriforija. Egzaltirani Jupiter u Raku baca aspekt na 15. stepen Djevice, dakle ispred Sunca čime i on postaje vrlo kvalitetan član Sunčevog doriforija. Mjesec baca trigon ispred Sunca, pa i Venera sekstil, a Mars i Saturn kvadrat – svi planeti u karti podržavaju ovo ugaono Sunce, kralj ima mnogo pomoćnika. Suncu svakako pomaže što mu je dispozitor (Merkur) ovako izuzetno postavljen, u egzaltaciji i domicilu i ugaonoj kući, te što su oba vladara uglova (Merkur vladar AC-a i MC-a, te Jupiter kao vladar IC-a i DC-a) egzaltirani, uzvišeni. Gledamo li ovog egzaltiranog Merkura (vladara AC-a) kao samo ime, uz to u sekstilu s planetom religije (Jupiterom) u znaku vlastite egzaltacije lako se prisjetimo da sama riječ Augustus i znači “uzvišeni”, sa svim sakralnim konotacijama koje je nosila prije nego li je, zahvaljujući Avgustu, počela označavati samu carsku vlast.

Avgustovog nasljednika Tiberija  i njegovog budućeg dvorskog astrologa Trazilija najvjerojatnije su spojili zajednički interesi, poput filozofije i akademskih disciplina, čime je priča o Tiberijevom bacanju astrologa s litice tek legenda o ne baš omiljenom caru. Sigurno je da je Trazilije Tiberiju prognozirao svijetlu budućnost što se počelo očitavati njegovim povratkom iz egzila 2. g. n. e. Grk Trazilije (Tiberius Claudius Thrasyllus) je zahvaljujući Tiberiju dobio rimsko građansko pravo (tada veliku povlasticu) i malo po malo stvarao svoju „astrološku dinastiju“: sin Balbillus (Balbilije) bio je dvorski astrolog čak trojici careva; kćer mu se udala za rimskog prefekta; unuka u kraljevsku kuću Komagena. Upravo je Trazilije postavio standard  za Platonova djela: platonske dijaloge posložio je u tetralogijski oblik kakav nam je poznat i danas. Za vrijeme Tiberijeve vladavine Trazilije je bio svojevrsna vlast iz sjenke: uspjelo mu je postaviti kćerinog supruga Makra (Macro) za prefekta Rima nakon Sejanovog pada, u kojem je po svoj prilici učestvovao astrološkim savjetovanjem Tiberija. Tiberije je takođe praktikovao astrologiju i podsticao  traženje „carskih horoskopa“- istaknuti Rimljani koji su posjedovali horoskop s carskim obilježjima mogli bi nastradati, pogotovo ako bi se upleli u kakvu spletku. Postoji priča da je u natalu Galbe (budućeg cara) Tiberije uočio carske pokazatelje, no tek za stariju dob, stoga se nije zabrinuo, a Galba je poživio i uspio ostvariti svoj natalni potencijal. U vrijeme jedne urote i popratnih nemira, Tiberije je čak dva puta iz Rima protjerao astrologe i druge proricatelje. No, samo je praksa astrologije bila zabranjena stoga je dozvolio ostanak u Rimu svim astrolozima koji se odreknu prognoziranja. Dvojica proricatelja su tada pogubljena, no izgledno je kako im proricanje zabranjenih tema nije bila jedina greška već je od glavnog značaja bilo njihovo aktivnije učešće u spomenutoj uroti.

U Tiberijevo vrijeme postavljanje zabranjenog pitanja o dobrobiti cara postalo je samo po sebi dokaz veleizdaje – do tada je „zabranjeno pitanje“ bilo tek šlag na torti u sudskom gonjenju onog „sočnijeg“ dijela izdaje koju bi činila; urota radi zbacivanja s vlasti; nevjera; prevara. Ovakve zabrane, kao i protjerivanja astrologa, nisu, naravno, uticali na Trazilija i njegova sina Balbilija. Trazilije je umro tek nekoliko godina prije svog prijatelja i patrona cara Tiberija, kada je po svoj prilici njegov sin Balbilije preuzeo službu carevog astrologa. Nakon Tiberijeve smrti Balbilije se povukao iz Rima u Aleksandriju, no jedan je drugi pripadnik ove astrološke dinastije odigrao važnu ulogu u političkim igrama Kaligulinog doba – Ennia Thrasylla (Enija Trazilija).

Smrću Tiberija Trazilijeva je kći iskoristila uticaj na svog supruga, prefekta Rima Makra, da postavi Kaligulu za jedinog vladara – iako je prema Tiberijevoj oporuci Kaligula vlast trebao dijeliti. Ali nezahvalni Kaligula se ubrzo okrenuo protiv para koji mu je  pomogao, te su supružnici neslavno skončali. Trazilije je jednom prilikom kazao Tiberiju kako će “Kaligula prije preći zaliv Baiae na konju nego što će postati car” –  zbog čega je Kaligula dao sagraditi most preko zaliva kako bi tim poduhvatom poništio Trazilijeve riječi. Astrolog Sula Kaliguli je prognozirao da mu prijeti nasilna smrt, što se i obistinilo, a nakon njega na vlast dolazi jedini car prvog vijeka kojem nikada nije, ni od astrologa ni od drugih proricatelja, bila prognozirana carska vlast – Klaudije – s kojim se na dvorsku pozornicu vraća i Balbilije.

Balbilije je Klaudija pratio u pohodu na Britaniju, zemlju koja je tada glasila za opasno i neosvojivo područje, ne tek kao astrolog već kao službenik. Pri povratku je  učestvovao i u Klaudijevom trijumfu (ritualnoj procesiji) kada mu je Klaudije odao počast predavši mu krunu. Sam car tada je dobio naslov „Britanik“. Negdje u to vrijeme Balbilije je imenovan visokim sveštenikom Hermesovog hrama u Aleksandriji, nadzornikom carskih zgrada i svetih gajeva u Aleksandriji i Egiptu. Takođe je posebno imenovan poglavarem sveučilišta i Aleksandrijske biblioteke – položaj koji je, kao jedno od najpoželjnijih službi među tadašnjim učenjacima, predstavljao veliko priznanje.

I Klaudije je za nemirnih vremena bio prisiljen protjerati astrologe iz Rima i Italije: sin Britanik imao je nejakih 11 godina, usvojeni sin (budući car Neron) nove supruge bio je tek teenager, a u takvim bi okolnostima nesigurnog nasljeđivanja astrolozi u kartama ambicioznih, klijentima lako uočili uspjeh i carsku slavu. Od Klaudijevog vremena, a zahvaljujući sudskom procesu protiv rimske plemkinje koja se interesovala za zdravlje careve supruge Agripine kako bi eventualno osigurala sopstveni brak sa carem, postavljanje pitanja u vezi članova carske porodice takođe je postalo dokaz za veleizdaju.

S Agripinom nije bilo šale, uspjelo joj je da se uda za Klaudija, a zatim na vlast postavi svog sina – uprkos tome što joj je upravo Balbilije  prognozirao da će Neron (na slici) postati car, ali da će ona za to platiti životom – na što je Agripina odgovorila: „Neka, samo da vlada.“ Nije nam poznato jesu li Balbilijevi astrološki savjeti pomogli da Agripina postane carica nakon Klaudijeve prethodne supruge, no sigurno je kako je bio na njenoj strani.

Nakon Klaudijeve smrti pod sumnjivim okolnostima, Agripina i Seneka, ugledni stoik i Neronov tutor, prema nalogu astrologa, čekali su prikladan trenutak da Nerona proglase carem. Istinski vlastodršci tog vremena, Seneka i Agripina, potom su imenovali Balbilija prefektom Egipta, a Balbilije je ostao Neronov astrolog i savjetovao ga u nemirnim vremenima. Npr. Neron je bio veoma zabrinut pojavom kometa, koji su nosili negativna značenja, pogotovo jer se ovo desilo usred jedne urote (Pizonove). Balbilije je savjetovao Neronu sljedeće: budući da kometi obično odnose živote vladara, Neron može zadovoljiti Suđaje i odvratiti nevolju sa sebe tako što bi pogubio nekoliko istaknutih osoba. Neron je odlučio pogubiti urotnike, među kojima je stradao i sam Seneka. Nezahvalno je danas prosuđivati o Balbilijevom moralu i postupcima (jer trebalo je “preživjeti” Nerona), no da su astrolozi bili usko upleteni u onovremene političke sapunice vidimo i po karijeri Ptolomeja Seleuka.

Ptolomej Seleuk bio je lični astrolog Ota, jednog od četvorice koji su se godinu dana nakon Neronove smrti smjenjivali u carevanju i borili za vlast (Oto, Vitelije, Galba, Vespazijan). Otov horoskop je imao carska obilježja, a njegova supruga Popeja Sabina bila je veoma ambiciozna, ali i nestrpljiva žena – nije mogla dočekati da se ispuni sav potencijal Otovog natala te se od njega razvela i uspjela udati za tadašnjeg cara, Nerona. Sa sobom je na dvor povela i Ptolomeja, (bivšeg) astrologa svog bivšeg muža. Ptolomej i Popeja Sabina nisu bili u dobrim odnosima s Balbilijem te je ovaj morao biti uvijek na oprezu od njih dvoje. Ipak, Neron je nehotice ubio Popeju, tada trudnu s kćeri kao što smo vidjeli u prvom članku, nakon čega se Ptolomej vratio svom starom patronu, Otu. Budući da na dvoru više nisu boravili njegovi neprijatelji koji bi mu u odsudstvu mogli raditi iza leđa, Balbilije je napokon mogao odahnuti te se povlači iz Rima i ne učestvuje u političkim previranjima nakon Neronove smrti.

Osim Tiberija, koji je Galbu ostavio na miru nakon što je otkrio da mu carska vlast predstoji tek kao starcu, Galbi je političku slavu prognozirao još Avgust riječima; „I ti ćeš, sinko, jednom okusiti carsku vlast“. Ta je vlast bila doduše kratka i nestabilna, a nakon Galbe, astrolozi su prognozirali da će Oto srušiti Vitelija. No kada je Oto pao astrolozi su „spasili  obraz“  pronašavši novog spasitelja od Vitelija u Vespazijanu koji je bio proglašen za cara. Vitelije je, očekivano, protjerao astrologe naredivši da moraju napustiti Rim do 1.10.69. Neki astrolozi su ostali u Rimu objavivši da će do zadanog roka car već biti mrtav (nije bio, Vitelije je poživio još 3 mjeseca). Vitelije ih je nemilosrdno progonio: mnogi su pogubljeni i u takvoj je atmosferi bilo dovoljno potkazati nekog kao astrologa da bi ovaj momentalno nastradao. Vitelije je ipak izašao kao gubitnik, a na vlast je došao Vespazijan, koji je i prije nego li je stigao u Rim naredio protjerivanje astrologa, ali i filozofa (stoika i cinika, u posebnom ediktu). Bivši Otov savjetnik, Ptolomej Seleuk, u međuvremenu se „prikrpio“ Vespazijanu, prognozirao mu uspjeh te ga je Vespazijan službeno prihvatio nakon što je došao na vlast. No u svom je taboru Vespazijan držao i Balbilija, čime su se životni putevi dvojice astrologa ponovo ukrstili služenjem istog cara.

Ipak, razlika u njihovom statusu je bila očigledna; Vespazijan je Balbiliju dao dopuštenje da u njegovu čast Efežani slave svete igre, igre koje su se održavale još i u trećem vijeku. Takođe je vrlo vjerojatno da je upravo Balbilije, familijarno povezan s kraljevskom kućom Komagena, uvjerio Vespazijana da udijeli oprost Komagenima koji su se bili pobunili protiv njega. Za razliku od mnogih careva, Vespazijan (na slici) imao je tako potpuno povjerenje u astrologiju da uopšte nije progonio vlasnike carskih horoskopa, niti bi im sudio samo zbog postavljanja „zabranjenog pitanja“. Naime, astrologija mu je otkrila da će ga naslijediti sinovi (Tit i Domicijan) i stoga nije imao razloga za brigu. Tit je, čini se, nastavio očevu tolerantnu politiku, no Domicijan je druga priča. Sjećamo se njegove paranoje u vezi vremena smrti iz jednog prethodnog članka – upravo je opšteprihvaćena vjera u astrologiju bila razlog zbog kojeg se nije smjelo pitati o budućnosti careva, i možda je baš povjerenje u astrologiju ohrabrilo urotnike da za uspjeh atentata odaberu Domicijanov sudbonosni „peti sat“.

U nastavku ćemo vidjeti kako su astrologiju koristili carevi od drugog stoljeća pa do pada Carstva.

---

Tekst je originalno objavljen na Art of Astrology blogu