Stari Rim (prvi dio), Astrologija u religijskim i filosofskim strujama Carstva

Ako spoznaš da si i ti sačinjen od svjetlosti i života, vratit ćeš se u svjetlo i život.
(Pimander, Corpus Hermeticum)

Astrologija je u antičko doba bila toliko isprepletena s helenističkom mišlju i tzv. „orijentalnim religijama“ te se čini da je astrološka simbolika bila, ako već ne podloga tadašnjih pogleda na svijet, onda svakako nit koja ih povezuje. Sama praksa onog što danas smatramo astrologijom i jeste produkt onog vremena i prostora tj. aleksandrijskih mudraca, kao što smo vidjeli u jednom prethodnom tekstu. No pregled astrologije u doba Rimskog carstva započećemo s njenim „teorijskim” dijelom, ne s kartama i tehnikama, astrolozima te njihovim klijentima već s astrološkim simbolima – zamisli o planetama kao božanstvima ali i o bogovima kao planetama, ideje o nebeskim uticajima i sudbonosnim zvijezdama utkane su u antičku kulturu, književnost, u narodna vjerovanja ali i uzvišenu filozofiju i onodobne religijske pokrete.

Još su starogrčki filozofi planete smatrali božanskim bićima; Pitagora je držao da planete pokreće eterična duša nalik onoj čovjekovoj, za Platona su planeti mlađi tj. vidljivi bogovi koji sprovode vlast najvišega Boga, čak je i za racionalnog Aristotela njihova priroda božanska. Druga uvriježena ideja bila je da je čovjekova duša istovjetna božanskoj, nebeskoj, te da dolazi sa zvijezda. Heraklit poučava da je duša iste prirode kao i eter, duša univerzuma, a Platon da ljudske duše dolaze sa zvijezda, na zemlju silaze putem planetarnih sfera ostavljajući za sobom božansko i preuzimajući sudbinu koju im dodijele tri Suđenice. Ovakve zamisli nisu ostale tek na nivou visoke filozofije; na službenom epitafu (nadgrobnom natpisu) Atinjanima palima u bitci  432. pr.n.e. saznajemo kako je “eter primio duše ovih heroja kao što je zemlja primila njihova tijela.”

Povratak ljudske duše zvijezdama s kojih je i potekla, naspram drugih raširenih ideja o zagrobnom životu (poput odlaska u Had ili pak reinkarnacije), prihvatio je i veliki Ciceron u svom „Scipionovom snu“. U ovom vizijskom putovanju u visine Scipion stariji (osvajač Kartagine) unuku Scipionu mlađem pokazuje Zemlju izdaleka ističući da je sva zemaljska “slava” iz perspektive nebesa – posve beznačajna. Takođe ga poučava da sve one koji vjerno služe domovini nakon smrti čeka zasluženo mjesto u nebesima. Iako je „povratak“ među zvijezde nakon smrti u početku bio rezervisan tek za vladare, a kasnije i one kreposne koje su ga zaslužili, poput državnika ili hrabrih boraca, do prvog vijeka pr.n.e. raširilo se vjerovanje da se ne samo herojske već i one manje istaknute duše vraćaju zvijezdama. (Sličan trend nalazimo i u egipatskoj religiji u kojoj je Knjiga Mrtvih, skup magijskih formula za osiguranje zagrobnog života, u početku bila rezervisana samo za najvišu kastu.) Na jednom takvom epitafu piše : “U ovoj grobnici leži mlada djevojka, Ceresina anthophoros (ona koja drži cvijeće), odnijele ju nesmiljene Suđenice.  No voljom Besmrtnika njena duša obitava među zvijezdama, zauzevši svoje mjesto u zboru blagoslovljenih.”

Zamisli da ljudska duša potiče sa  zvijezda i da se nakon smrti, prolazeći planetarnim sferama, vraća svome domu, našle su svoje mjesto i u onodobnoj duhovnosti: hermetizmu, gnosticizmu, platonizmu, kaldejskim proročanstvima, kultu Mitre. Navedene filozofsko religijske struje u nekim su aspektima usko isprepletene; hermetizam je kao put spoznaje a ne vjere u svojoj biti gnostičke prirode, dok je kult Mitre ritualizovani platonizam, platonizam u (ritualnoj) praksi. Kaldejska proročanstva pak, tzv. „biblija platonista“, čine se usko povezana s (barem jednom strujom) Mitraizma – a svi odišu astrološkom simbolikom.

 

 Hermetizam

U Pimandru, prvom tekstu Hermetičkog Korpusa (kompilacije hermetičkih tekstova iz 5.st) piše*;

Prvi um, Nous, koji je i muški i ženski, i život i svjetlo, Riječju stvori drugi um, kreatora svijeta (Demijurga); A taj drugi um koji je od vatre i zraka oblikova sedam vladara koji svojim orbitama okružuju čulni svijet. Njihova vladavina zove se sudbina (heimarmene).

(O putu natrag)

Tada se čovjek uzdiže kroz harmoniju sfera. Prvoj sferi predaje silu rasta i opadanja (Mjesecu), drugoj zlobne muljaže (Merkuru), trećoj požudu (Veneri), četvrtoj nasilničku aroganciju (Suncu), petoj drskost i naprasnost (Marsu) , šestoj zlokobnu težnju bogaćenju (Jupiteru), sedmoj sferi zlobnu laž (Saturnu) – sve su lišene moći.

Ovakvo dodjeljivanje “grijehova” planetarnim sferama tj. planetama bila je česta pojava u ranim stoljećima n.e., no takvi su popisi varirali stoga nije bilo konsenzusa oko toga koji grijeh pripada pojedinoj planeti. Uopšteno se smatralo da pri silasku na zemlju, spuštajući se od najviše i najbožanskije, Saturnove, pa do najniže planetarne sfere, Mjesečeve, duša od planeta dobija, preuzima određene funkcije dok im pri svom povratku vraća ove preteče “sedam smrtnih grijeha”. Npr. Makrobije kaže da od Saturna duša dobija razum i razumijevanje, od Jupitera sposobnost za djelovanje, od Marsa smjelost duha, od Sunca osjetilnu percepciju i imaginaciju, od Venere strast, želje, od Merkura sposobnost izražavanja, od Mjeseca funkciju oblikovanja i rasta tijela. Te sposobnosti, funkcije, “astralna tijela” koja duša odijeva pri silasku, ogledale bi se u natalnoj karti.

A naslovna Roman mosaic zodiac signs and the Sun (Sol)

No vratimo se hermetičkim tekstovima; kada je 1945. otkrivena biblioteka Nag Hammadi među ostalim “gnostičkim” tekstovima po prvi je put otkriven i jedan hermetički, naknadno nazvan –Rasprava o osmoj i devetoj (sferi).  Pred kraj teksta, nakon što je svom “sinu” predstavio znanje o višim sferama i poveo ga na vizijsko putovanje sferama iza Saturna (sedme sfere), Hermes mu daje uputstvo da ovo učenje zabilježi na pločama od tirkiza kako bi se sačuvalo. Kazuje mu neka na ploče upiše i zakletvu, da se ne bi desilo da učenje padne u ruke onih koji će ga koristiti za neke druge svrhe do li one koja mu je namijenjena – a to je borba protiv sudbine (heimarmene).

Hermes kaže: Za postolje ovih ploča postavi kvadratni mliječni kamen, a ime upiši hijeroglifima na azurnu ploču. Sine, uradi ovo kada sam u Djevici, Sunce je u prvoj polovici dana, a 15 je stepeni prošlo kraj mene.

Hermesovo učenje o višim sferama trebalo je zabilježiti u vrijeme koje je povoljno po hermetičkim principima, tj. po principima elekcione astrologije – a koje vrijeme može biti za to povoljnije nego li kada je Merkur (Hermes) na stepenu svoje egzaltacije? (15 Djevice). Po tradicionalnoj astrologiji Merkur je tamo posebno snažan budući da je uz egzaltaciju Djevica i njegov znak domicila.

Osim religijsko / filozofskih tekstova, poput onih sakupljenih u Corpus Hermeticumu, Hermesu su pripisivani i magijski, alhemijski te tehnički astrološki tekstovi, poput Liber Hermetisa. To je ujedno i jedan od najstarijih astroloških udžbenika koji nam je danas dostupan i sadrži tzv. “pogansku astrologiju”, astrološki materijal koji još nije pod uticajem hrišćanskih ideja, budući da su one kasnije ušle u astrologiju.

U šesnaestom tekstu  Corpus Hermeticuma “Asklepije kralju Ammonu” saznajemo da je svakoj zvijezdi bio dodijeljen jedan daemon, a daemon koji bi bio “na dužnosti” u vrijeme čovjekova rođenja imao bi vlast nad njim:

14- Svi ovi daemoni dobili su vlast nad Zemljom i oni su ti koji stvaraju nerede u zemljama, među narodima, kao i u životu pojedinca. Oni oblikuju naše duše s obzirom na svoje i (pokreću) aktiviraju ih ležeći u našim mišićima, koštanoj srži, venama, arterijama, pa i mozgu, dopiru do same naše utrobe.

15- Daemoni, dodijeljeni svakoj zvijezdi s obzirom na vrijednost (zasluge) pojedinog rođenja, zaposjedaju nas u trenutku kada se rađamo i udahnemo. Nikada ne stoje na mjestu već se kreću ukrug i mijenjaju položaj iz trena u tren. Kada ovi dusi siđu kroz tijelo u dva dijela duše, svaki ju uznemiruje prema svojoj aktivnosti. No racionalni dio duše netaknut je vlašću ovih sila i slobodan je primiti Boga.

16- Kada je, putem Sunca, racionalni dio čovjekove duše osvijetljen zrakom svjetlosti (a takvih je ljudi malo) daemoni na njega više ne djeluju, jer ni jedan daemon niti božanstvo ne može nadjačati zrak vrhovnog Boga. No ostalim ljudima, i dušom i tijelom od rođenja upravljaju daemoni, čije aktivnosti oni vole. Misli su im zavedene, misli ih navode na krivo, ne ljubav. Stoga, putem naših tijela daemoni upravljaju svime na Zemlji, a tu vlast Hermes je nazvao Sudbina (heimarmenē).

Ideja da su nebesa nastanjena raznim bićima / daemonima bila je veoma raširena u ono vrijeme, tako i sveti Pavle govori o silama, prijestoljima, vlastima. (Kasnije će ovi anđeoski tj. daemonski “zborovi” postati podložni Kristu i biti uvršteni u službenu crkvenu doktrinu). Vjerovalo se da daemoni utječu na postupke ljudi, ili barem na niže djelove ljudske duše tj. na djelove duše koje su oni sami oblikovali. Ova nebeska bića izjednačavana su s planetama (ili zvijezdama, zodijakom) i smatralo se da upravljaju sudbinom ili pak, da se sudbina putem njih provodi. Ponovo, ni kod gnostika, ni hermetičara pa ni kod platonista ne nalazimo konsenzus oko pitanja – jesu li planeti (daemoni planete) zla bića, neutralna ili pak pozitivna; je li “sudbina” izričito negativan fenomen ili nije. Tako je za rane stoike sudbina (heimarmene) bila pozitivan pojam, praktično nerazlučiv od pronoie (božjeg proviđenja) – dobroćudne božanske energije koja djeluje na čovječanstvo i usmjerava ga. Stoički kosmos počivao je na razumu, te je kao i onaj platonički, u svojoj osnovi bio “dobar” čime je i sudbina imala pozitivno značenje. No jedan kasniji mislilac platonizma, Numenije,  smatrao je da ljudska duša postaje inficirana grijehom dok se spušta na zemlju kroz Rakovu obratnicu. Zle sile koje djeluju na dušinu inkarnaciju, na materiju tj. na tijelo, povezao je s planetarnim bogovima i takav Numenijev “pesimistični” pogled izvršio je uticaj na ideje hermetizma i kaldejskih proročanstava.

Tzv. “srednji” platonisti pokušali su podijeliti “sudbinu” na dva nivoa: na onu višu, “pozitivnu”, pronoiu –  tj. božje proviđenje, te na nižu sudbinu kojom upravljaju planetarne sile, daemoni – fatalističnu silu koja nas zarobljava tj. heimarmene. Na taj način, jedan od glavnih zadataka gnostika, hermetista, pa i preteča ortodoksnih hrišćana bio je osloboditi se djelovanja ovih daemona, arhonata, planetarnih sila – sudbine. Jer, iako na čovjekovo tijelo i  niže djelove njegove duše djeluju daemoni  / planete / sudbina koja ga podstiče na grijeh, u njemu postoji i onaj drugi dio – božanska iskra koja se može vratiti svome božanskom domu.

 

 Gnostici

U Tajnoj knjizi Ivanovoj, gnostičkom tekstu poznatom i kao Ivanov apokrif, arhonte je izrodio Yaldabaoth (Demijurg) i dao im  vlast nad sedam sfera. U spisu se navode njihova imena (i muška i ženska), te fizička forma uz napomenu  “ovo su sedmorica iz nedelje, ovi arhonti vladaju svijetom”.

(Rimljani su u početku imali nedelju od osam dana, Hebreji nedelju od sedam dana no astrološka nedelja povezana s hronokratorima – vladarima vremena – kakav i danas imamo, uveden je u vrijeme kasne republike, ranog carstva i svjedoči o popularnosti astrologije.)

U gnostičkom spisu Pistis Sofia Isus pripovijeda učenicima kako je u njihova tijela stavio duše s viših sfera (“dvanaest moći od dvanaest spasitelja”), dok su arhonti mislili kako u tijela učenika stavljaju vlastite duše i na taj način učenici su rođeni bez arhontskih duša. Dalje Isus priča kako se, u nekoj vrsti svjetlosnog tijela, uzdigao u drugu sferu, u sferu heimarmene (niže sudbine) gdje je njegova pojava izazvala opšti haos; arhonti su postali veoma uplašeni i uznemireni – Isus je raspustio vladavinu njihove sudbine, pokidao sudbinske veze kojima su zarobljavali. U sljedećoj sferi, onoj “12 eona”, Isusova pojava ponovo je izazvala nemir i prestrašila tamošnje vladare; oduzeo im je trećinu moći i promijenio im putanju na način da 6 mjeseci gledaju na desno, 6 mjeseci na lijevo. Na to ga učenica Marija pita hoće li nakon ovoga ljudi koje su pali anđeli poučili magiji arhonata i i poznavanja sudbine moći i dalje obavljati svoje poslove, Isus joj odgovara kako zlu magiju neće moći činiti kao prije jer im je oduzeo trećinu moći, a za horoskope će biti u pravu u polovini slučajeva: “ako je sfera, sudbina, okrenuta na lijevo sve što kažu će se obistiniti, no ako je okrenuta na desno bit će posve u krivu “jer sam promijenio njihove uticaje i njihove kvadrate i trigone i oktagone”. Malo kasnije Isus kaže: “Po istom principu, ako prizovu imena arhonata a ovi su okrenuti na lijevo, točno će im reći sve što upitaju njihove dekane”, no ako ih prizovu u vrijeme kada su okreniti na desno “neće im reći istinu već će im prijetiti i zbunjivati ih.”

A ili C Christ in the center of the zodiac. In the outer circle represented the four seasons. Image of the 11th century, northern Italy.

Dok se Isus iz Pistis Sofije uzdigao na nebesa kojima vladaju arhonti, u nekim drugim gnostičkim tekstovima nalazimo obratan motiv, silazak nekog višeg bića, spasitelja u, za njega, niže sfere. Ovime taj spasitelj unosi nered u vladavinu arhonata – mijenja putanje planeta i na taj način “uništava” sudbinu kao silu koja djeluje na ljude. Vjerovatnije je da se u ovakvim tekstovima misli na poništenje sudbine za one kojima je tekst i namijenjen, tj. užem krugu inicijanata, nego da bi negativno djelovanje planeta bilo objektivno poništeno za čitavo čovječanstvo, tj. za “jeretike”, ili “nevjernike”. Ideju da najviše božanstvo spašava zle sudbine nalazimo i u tzv. orijentalnim religijama, kultovima ranih vjekova nove ere; egipatski bogovi su nosili titule “gospodara sudbine”, posvećenici Serapisa, Izide i Mitre takođe su vjerovali da njihovi bogovi mogu ukinuti njihovu sudbinu. Npr. na jednom grčkom magijskom papirusu stoji čarolija / molitva upućena Serapisu: “sačuvaj me uticaja zvijezda”, dok na jednom drugom piše “spasi me moje astrološke sudbine”.

Neki rani hrišćani vjerovali su da se samim činom krštenja duša oslobađa sudbine, vladavine zvijezda i planeta. Tako gnostički učitelj Teodot (Theodotus) uvjereno kaže “sudbina je stvarna prije krštenja, no nakon njega astrolozi više nemaju pravo” tj. da nakon što čovjek putem krštenja primiDuh” odozgo njegova duša više nije podložna uticaju zlih arhonata – hrišćanin dobija novo, pneumatsko (duhovno) tijelo. Za krštenje je u to doba korišten termin “palingeneza” – ponovno rođenje – te se čini da su onodobni hrišćani (gnostici kao i “proto-pravovjerni”) ovu riječ shvatali u doslovnom smislu čime su krštenje vidjeli kao uistinu posve novo rođenje, novu “genituru”, novi “natal”. Time bi krštenje, između ostalog, označavalo novi početak (inicijaciju) u kojem hrišćanin više nije pod vlašću svog horoskopa, tj. – nije podređen sudbini.

A ili C supp_Marino-il-Mitreo

 Kaldejska proročanstva i kult Mitre

Treća “struja” ranih vjekova naše ere prožeta astrološkim idejama je ona “Kaldejskih proročanstava”. Kaldejska proročanstva su skup stihova koji su nam očuvani tek u obliku određenih  citata u djelima njihovih komentatora, neoplatonista. Često su nazivana “neoplatonističkom Biblijom” budući da su ih neoplatonisti (4.v.n.e.) držali za otkrovenje u rangu s Platonovim Timajem.  Kasniji kritičari nazivali su ih “mračnim podzemljem platonizma” smatrajući ih jednim od iracionalnih (u pejorativnom smislu) elemenata koji su se krajem antike upleli u filozofiju – budući da je Kaldejski kosmos nastanjen brojnim daemonima. Sami stihovi razotkriveni su Julijanu Kaldejcu i njegovom sinu Julijanu Teurgisti, a naziv “kaldejski” tek  je naknadno pridodan ovim proročanstvima. Iz Proročanstava saznajemo da daemoni vladaju sublunarnim područjem – Prirodom (sferom Prirode) koja je prostor Heimarmene, dok Teletarsi pomažu duši pri povratku ka izvoru. (Za razliku od gnostičke / hermetičke misli ovdje imamo slučaj da se daemoni nalaze na “našem terenu”, a ne da nastanjuju više, planetarne sfere). Teletarh Etera izjednačen je sa Helijem, mundanim suncem, a Teletarh Empireja sa Aionom, transmundanim Suncem.

Slične ideje nalazimo u mitraizmu, točnije, u Mitrinoj Liturgiji, tekstu koji predstavlja barem jednu struju ovog kulta. Kao i u Kaldejskim Proročanstvima, u Mitrinoj Liturgiji duša se u nebesa uzdiže putem sunčevih zraka i potrebno je da iz njih magičar udahne pneumu (duh/ dah). Prema tekstu Liturgije, na svom putu u vis magičar susreće bića koja su nam poznata iz Kaldejskih Proročanstava s tom razlikom da Aion ovdje nije najviše biće. U Proročanstvima je Helije bio mundano sunce, a Aion transcendentno, više sunce dok je u Mitrinoj Liturgiji vrhovno  i krajnje Božanstvo Helije Mitra, dok se (niže) solarno biće na koje magičar nailazi naziva se Helije Aion.

A cimrm545A Phanes

Mitra je staro persijsko solarno božanstvo no njegov kult u Rimskom Carstvu ima više platonističkih i hermetičkih elemenata nego li persijskih, čime rimski kult Mitre  nije istovjetan persijskom Mitri, zaštitniku ugovora i zakletvi. U mitraeumima, pećinama koje su služile za obrede Mitrinog kulta, nalazimo prikaze drugih božanstava s kojima je Mitra izjednačen, ili / i koji su povezani s njegovim kultom. Npr. lavljeglavog Aiona (na slici lijevo) koji je u Egiptu bio poznat kao bog vremena poput Mitre, a povezan je i sa Saturnom koji je takođe bio zamišljan kao zmija.  Mitra je bio izjednačavan s drugim solarnim božanstvima poput Apolona, Faetona i Fana, (na slici desno) orfičkog božanstva koje označava bezgranično svjetlo. Mitrina povezanost sa Sol Invictusom (Nepobjedivim Suncem) posebno je zanimljiva tj. zbunjujuća; na votivnim i drugim natipisima Mitru oslovljavaju kao: Sol Invictus Mithras, ili Deus Sol Invictus Mithras ili Deus Sol Mithras, Sol Mithras. Na reljefima i slikama često su prikazani obojica te iako Mitra jeste Sol (Sunce), Sol je ujedno i Mitrin pratilac.

Osim povezanosti Mitre sa Suncem, za našu temu je zanimljivo da u mitraeumima često nailazimo na prikaze zodijaka ili pak 7 planetarnih bogova, a poznato nam je i da je u Mitrinom kultu postojalo 7 stepenova inicijacije: Gavran (Merkur), Mladoženja (Venera), Vojnik (Mars), Lav (Jupiter), Persijanac (Mjesec), Sunčev trkač (Sunce), Otac (Saturn). Iako je Mitra solarno božanstvo najviši stepen izjednačen je sa Saturnom, noćnim suncem (najudaljenijom sferom), dok Ptolomej piše kako Persijanci obožavaju Saturna pod imenom Helije Mitra.

S vremenom je ovaj kult postao veoma popularan u carskoj vojsci gdje je prosperirao sve dok Teodozije 392. nije posve zabranio štovanje poganskih kultova, dok je Sol Invictus došao i do ranga službenog državnog kulta.

U nastavku ćemo pogledati kako su Cezar i Oktavijan August koristili astrološku simboliku u političke svrhe, te kako je Sol Invictus postao najviše božanstvo u carstvu.

 


Tekst originalno objavljen na Art of Astrology blogu link