Kroz praksu sam primijetio da postoji određena nesaglasnost u razumijevanju prediktivnog dometa koji astrologija , kao vještina posjeduje, uglavnom izražen kroz oprečne stavove koji ljudi imaju prema konceptu sudbine. Pa tako jedni smatraju da astrologija zaista može da predvidi događaje u budućnosti, što proizilazi iz njihovog prihvatanja postojanja tog koncepta. Može se reći i da među onima koji su skeptični po tom pitanju, astrologija uživa najveći kredibilitet koji proizilazi iz njene pretpostavljene naučne osnove, odnosno njihovog doživljaja iste. Time smo se bavili u jednom od prethodnih tekstova, Pitanje sudbine u astrologiji, koji objašnjava taj isti koncept i daje odgovor na pitanje zašto astrologija radi. Sa druge strane, ljudi koji ne vjeruju u sudbinu polaze od pretpostavke da je život sam po sebi nepredvidljiv, ističući da je upravo ta nepredvidljivost jedna od ključnih ljepota života te da je koncept sudbine protivan konceptu slobode, kojim smo se odnosom već bavili u gore pomenutom tekstu. U određenom smislu, oba pristupa imaju validnost, a ona proizilazi iz samog koncepta Života, odnosno Prirode. U Prirodi je zaista sve moguće i u tom pogledu ne može biti nikakve isključivosti ili ograničenja, a koji ne proizilaze iz same prirode živih bića. No upravo je ta takva priroda ujedno i ograničavajuća, jer biće se može razvijati samo u skladu sa svojom prirodom. Takav je slučaj i sa čovjekom, prihvatao on tu svoju predvidljivost ili ne. Stoga je jasno da se predvidljivost u određenom dijelu i može osporavati, ali ne i saznatljivost tog našeg razvoja. To naravno ne znači da je on jednoznačan, tj. generalno određen za svakog čovjeka u smislu njegovih dometa, već naprotiv pojedinačni izdanci se uvijek razlikuju i tu raznolikost bi trebali da ostvaruju na svim nivoima. Ta individualna osnova je jedna od osnovnih premisa na kojoj se temelji astrologija kao hermetička disciplina. Pomenuta saznatljivost našeg pojedinačnog razvoja proizilazi dakle iz same naše prirode. Astrologija je jezik koji može da nam omogući to saznanje, pa otuda i njena prediktivna moć. Možda i najljepše je to uočio Karl Gustav Jung, švajcarski psiholog, ustvrdivši :
“Rađamo se u određeni sat, na određenom mjestu i kao vino s’ godištem svoje berbe, nosimo u sebi kvalitet godine i godišnjeg doba kada smo došli na svijet. Upravo to, ni manje , ni više, tvrdi astrologija.”
To je tako jer nas pomenutim kvalitetima obrazuje priroda, a što nam je najpribližnije objašnjeno kroz humoralnu medicinsku teoriju. Humoralna medicina (teorija ili patologija) je naziv za teoriju koja se razvila u antičko doba i držala da se ljudsko tijelo sastoji od četiri osnovna tjelesna soka (humora). Ti su sokovi tradicionalno bili: krv, sluz, crna žuč i žuta žuč. Prema toj teoriji, bolesti su bile posljedica neravnoteže među sokovima, a liječenje je moralo uspostaviti tu ravnotežu. Teoriju je prvi iznio grčki ljekar i filozof Empedokle u drugoj polovini V vijeka p.n.e. na temelju učenja o četiri osnovna elementa od kojih se sastoje sve stvari. Teoriju je preuzeo Hipokrat, a kasnije sistematizovao Galen, da bi je preko srednjovjekovnih arapskih ljekara preuzeli evropski ljekari. Odnos ova četiri humora nadalje formira temperament ličnosti, koji u zavisnosti od dominacije tjelesnog soka u konstituciji tijela može biti koleričan (žuta žuč) – vatra, melanholičan (crna žuč) – zemlja, sangviničan (krv) – vazduh i flegmatičan (sluz) – voda. Rijetko kada je tako čist, već najčešće predstavlja kombinaciju sva četiri, iako se dominantan nekako uvijek ističe. Ono što je važno istaći jeste da je temperament pretežno urođena karakteristika ličnosti određena biohemijskim karakteristikama limbičkog i centralnog nervnog sistema. S obzirom na to, procjena temperamenta je i polazna tačka kada se analizira natalna karta, o čemu detaljnije možete čitati u tekstu Kako (ne) tumačiti natalnu kartu? Temperament se ujedno smatra i jedinom nepromjenjivom konstantom, budući da predstavlja to fino tkanje, sam temelj na kom se dalje gradi karakter, jer je temperament taj koji boji sva stečena iskustva osobe, pa će se i njene karakterne osobine diferencirati po tom osnovu. U to se dalje uklapa i koncept sudbine, budući da je usko povezan sa karakterom pojedinca. To je uočio još jedan antički filozof, Heraklit iz Efesa:
“Svako bira – misli, djela, usvaja… ono što mu po prirodi, tj. karakteru (duhu) slijedi. Zato su neki „budni“ (razumni), dok je većina „spavača“ i njihove duše su uglavnom „vlažne“, tj. ograničene, čulne i iracionalne.”
Može se uočiti i veza ove teze sa savremenom teorijom “zakona privlačenja” i konceptom “kakve su ti misli takav ti je i život”, što bi jasno ukazalo da su naše misli i djela ipak uslovljene našom prirodom. Ili kao što Isus u Besjedi na gori ističe, govorivši o molitvi, “… zna Otac vaš šta vam treba prije no što zaištete od njega”.
Astrologija kao jezik simbola sadrži sve te informacije primarno u natalnoj karti. Astrologija temperament određuje posmatranjem sledećih tačaka: ascendenta, Sunca, Mjeseca, pa i vladara geniture. Posebno je zanimljivo razmatranje položaja Sunca u ovom pogledu koje se ne posmatra kroz zodijački znak, već kroz godišnje doba, pa eto direktne poveznice sa Jungovim tumačenjem da “… u sebi nosimo kvalitet godišnjeg doba u kom smo došli na svijet”. Ascendent ili izlazeći znak tj. horoskop, budući da je u pitanju znak koji izlazi na horizontu u trenutku rođenja ima poseban značaj budući da utiskuje svoje simboličke kvalitete u prirodu natusa. Značaj drugog svijetla, Mjeseca je čak i na tom tjelesnom nivou najočigledniji, budući da je i nauka nedvosmisleno utvrdila uticaj njegovih faza na život na zemlji. Ovaj se uticaj jasno očituje i kroz temperament natusa, budući da se faze Mjeseca ovdje posmatraju kroz odnos gradivnih kvaliteta toplote, suvoće, vlage i hladnoće (iz kojih i proizilaze temperamenti, npr. kolerik – topao i suv) za koje je primijećeno da dominiraju u određenoj fazi. Pa tako imamo: od mladog Mjeseca do prve četvrti – topao i vlažan (sangvinik); od prve četvrti do punog Mjeseca – topao i suv (kolerik); od punog Mjeseca do poslednje četvrti – hladan i suv (melanholik); od poslednje četvrti do mladog Mjeseca – hladan i vlažan (flegmatik).
Međutim, ono što čini natalni dijagram najpogodnijim sredstvom za tumačenje te predvidljivosti, tj. za saznanje o nečijoj prirodi, pa samim tim i sudbini, jeste činjenica da nam je sve to izraženo kroz jedinstven jezik i odnos simbola. Simbol je na neki način nemušti jezik, budući da predstavlja sublimaciju različitih koncepata, tj. on je spoj intuitivne spoznaje i logičkog razumijevanja i kao takav je izraz Znanja. Kada pogledamo određeni simbol možemo doći do mnogo dubljih, i još važnije potpunijih, spoznaja o svemu onom što je nekako utkano u njega, nego kad bismo o tome istom čitali tone knjiga ili pak samo intuitivno naslućivali. Simbol spaja oba ta vida spoznaje u jedno i omogućava nam uvid u Istinu koju predstavlja bez ikakvih relativizacija. Sigurno ste u mnogim situacijama mogli da osjetite kako to poklapanje nekog unutrašnjeg glasa i logičkog rezonovanja ostavlja onaj neprikosnoveni utisak upravo znanja koji vas navodi da oduševljeno uskliknete “znao sam!” Upravo takav jedan spoj predstavlja simbol i u tome je očigledna njihova moć budući da nadilaze riječi i osjećaje, sublimirajući ih u jedinstvenu sintezu Znanja. To je ujedno i razlog zbog kog su najviše Misterije ljudskog postojanja prenošene upravo kroz simbole.
“A on reče: Vama je dano da znate tajne Carstva Božijega; a ostalima biva u pričama, da gledajući ne vide, i čujući ne razumiju” (Jevanđelje po Luki, 8.10.)
U tom smislu, simboli se mogu smatrati jezikom Prirode u filosofskom smislu i njenog nauma. Astrologija je uspjela da napravi takvu sublimaciju, kao što ćemo to vidjeti kroz primjere kasnije u tekstu. Ipak, taj princip je možda najočiglednije izražen kroz Jungov hipotetički konstrukt arhetipa koji označava sveopšti, naslijeđeni okvir cjelokupnog iskustva. To su urođeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelanja nastali kao rezultat vjekovima taloženog iskustva brojnih generacija predaka. U širem smislu, prvobitni model, prototip, prauzor ili pratip. Arhetip je osnovna strukturalna i dinamička jedinica kolektivnog nesvjesnog. Može se proučavati preko svojih manifestacija na kolektivnom planu (u mitskim slikama, religijskim dogmama, pjesničkim slikama, ritualima itd.) i na individualnom (u snovima, vizijama, simptomima i parapsihološkim doživljajima). Međutim, njegov je izraz uvijek simbol i uvijek je u pitanju alegorijska predstava određenog aspekta Istine. Uzmimo za primjer simbol krsta, koji odmah i najčešće asocira na žrtvovanje, a ujedno je i jasan simbol hrišćanstva čija se paradigma zasniva upravo na žrtvovanju.
Astrologija upravo radi na tom principu, razmatrajući simbole planeta, zodijačkih znaka i ostalih astroloških faktora koji su kao takvi predstava određenih posebnih aspekata Znanja i pomenutog nauma izraženi kroz lični mikrokosmos koji je opisan njihovim jedinstvenim odnosom u tom našem “parčetu neba” a koji je upravo moguć, i sledstveno proizilazi, iz prirodnog, hermetičkog učenja “kako gore tako dolje”. Veoma je važno istaći da kada govorim o prirodnom naumu, ne govorim o nekom master planu koji se jedino tako može odvijati i koji je unaprijed smišljen i određen i kako ne postoji drugi način. Taj je naum više konstatno evoluirajući i sam se od sebe nekako odmotava i sve što mi zapravo i možemo jeste da uočavamo simboličke konstante takvog odmotavanja. To je očito na individualnom nivou kroz činjenicu da se naši prirodno dati potencijali mogu, ali ne moraju razviti, a slično se može reći čak i za civilizacijske tokove kroz Vrijeme, čime ćemo se baviti u narednom tekstu.
Nego, vratimo se simbolima u natalnoj karti. Kao primjer, ovdje bih želio da istaknem dvije planete koje uistinu smatram transcedentnim, a to je par Venera i Mars, a ne neke druge koje moderna astrologija favorizuje bez utemeljenja. Sigurno vam odmah padaju na pamet ideje o ljubavi i partnerstvima, što je samo dio njihove opšte simbolike ali koji naravno ima jasnu implikaciju na tom polju koja proizilazi iz njihove transedentalne prirode. Pa zar nismo upravo u ljubavnim odnosima najviše pozvani da prevaziđemo svoj ego?
Venera i Mars nas na tu transcedenciju pozivaju na različite načine. Astrologija princip Marsa posmatra kroz ispravnu akciju. To je akcija koja u nekom apstraktnom smislu prevazilazi zahtjeve našeg ega, bez obzira na to šta nam lična gledišta govore da jeste ili nije ispravno, i bez obzira da li nam lični ego govori da je to pametno ili ne. Tradicionalno, dva su mjesta na kojim Mars osobu navodi da transcendira sebe. Jedno je bojno polje, gdje činite nešto što vaš ego uopšte ne želi da radite – žrtvujete se kroz ispravnu akciju. Drugo mjesto na kom se žrtvujete kroz ispravnu akciju, dovodeći ego u rizik, jeste postelja. Zato se orgazam i naziva „malom smrću“. Jer ako prevazilazite svoj ego, vaš ego ne želi da se to desi, da toliko date sebe. Konačno, bez obzira da li ste muško ili žensko, impuls Marsa u vama želi da transcendira ego, jer tada možete pronaći ljepotu.
Ako Mars želi transcendirati ego kroz ispravnu akciju, Venera to želi žrtvovanjem u drugačijem smislu – davanjem koje prevazilazi ego. Šta činite kada Veneru povežete sa nekim? Počinjete da kupujete poklone. A vaš ego to ne želi, on hoće sebi poklone. Ili provodite vrijeme kuvajući za drugu osobu, dok vaš ego i ne mari baš za to šta će ona jesti! A kad se vaša Venera vrlo ozbiljno veže, vi potpuno transcendirate svoj život tako što ga umotate u finu lopticu i ponudite drugoj osobi, govoreći: „Vidi, želiš li ovo, želiš li da me vjenčaš?“ Taj princip davanja proizilazi iz njemu srodne težnje za sjedinjenjem koja je, jasno, takođe, simbolički izraz Venere, koja na najdubljem nivou želi da nas spoji sa Bogom (otuda se u tradicionalnoj ikonografiji Sveti duh prikazuje golubicom, pticom kojom vlada Venera), dok je na nivou sinastrije ta težnja izražena kroz želju spajanja sa drugom osobom. Zanimljivo, simbol Venere sadrži ranije pominjani simbol krsta.
Sve u svemu, ovaj primjer Venere i Marsa u njihovim simboličkim izrazima naših transcendentih potreba jasno nam govori o tome do kojih sve nivoa možemo posmatrati astrološku simboliku i kakve nam sve to uvide može pružiti o nama samima i našoj prirodi, a otuda i sudbini. Jer sudbina je samo skup iskustava proizišao iz takvih naših potreba i kao takva predstavlja odmotavanje naše prirode kroz ta iskustva, ultimativno i eventualno nas vodeći Mudrosti, razvoju potencijala ili neuspjehu koji će priroda odbaciti. Jer te neke pravilnosti mi jesmo u stanju često da uočimo, spoznajući sebe na taj način, što je još jedan pokazatelj validnosti naše simboličke slike sadržane u ličnom kosmogramu.
