Tekstove o astrologiji u Rimu zamislila sam kao otvaranje teme povezanosti astrologije i politike; utjecaja kojeg su tokom povijesti astrolozi imali na politiku, njihove odnose s vladarima i sl. Za temu „astrologije i politike“ Stari Rim se činio kao logičan početak budući da Babilonsku astrologiju, iako usko povezanu s dvorom, ne možemo smatrati astrologijom u današnjem smislu.* No, još na početku sam se susrela s nemogućnošću jasnog razdvajanja politike od religije u ono doba. S obzirom na usku povezanost politike s religijom jedan dio uvoda napravila sam u prethodnom članku, no prije nego krenemo na one uže astrološke teme morat ćemo se još malo zadržati u ovim mješovitim vodama – na kultu careva i općenito temi religije u Rimu.

Svi smo negdje čuli da su se „ludi rimski carevi“ smatrali božanstvima, identificirali se sa Suncem, dok sve ovo nekako automatski povezujemo s općom dekadencijom zadnjih stoljeća carstva, istom onom koja je dovela do njegova raspada i konačne pobjede nove religije – kršćanstva. No, što zapravoznači da su se carevi smatrali božanstvima? Jesu li stvarno vjerovali da su besmrtni ili svemoćni? Da su bog, „Nepobjedivo Sunce“ poput Komoda, ili poput Septimija Severa koji je sebe dao prikazivati kao Jupitera a suprugu kao Junonu? I najbitnije, jesu li ih njihovi podanici zaista držali za bogove ili su ih štovali iz čisto političkih tj. “pragmatičnih” razloga?

Prvi rimski državnik i jedini (!) koji je za života bio službeno proglašen božanstvom je Cezar. Budući da je izgubio život nedugo nakon dobivanja ovih posljednjih, božanskih, počasti (zbog čega one nisu bile službeno sprovedene za njegova života) naredni vladari, tj. rimski carevi od Augusta nadalje, nisu se usudili  prihvaćati božanske počasti od senata – nitko nije želio ponoviti Cezarovu nesretnu sudbinu. Cezarova „božanstvenost“ bila je vrsta časti, počasti koju senat, kao zakonodavno tijelo, dodjeljuje moćniku – po istom principu po kojem su Rimljani štovali bogove, npr. Jupitera kao najmoćnijeg, počasti bi se dodjeljivale i smrtniku. „Božanskost“ je za Rimljane (kao i neke druge kulture i civilizacije) bila relativan pojam: boga nisu poimali kao apsolutno, sveprisutno, sveznajuće i svemoguće biće, poput nas koji ga danas spontano zamišljamo na ovaj način zahvaljujući utjecaju kršćanstva.

U starom Rimu (Rimu prije kršćanstva) riječ „religija“ označavala je poštovanje, savjesnost , iskazivanje poštovanja prema nadređenima – ne nužno prema bogovima već i prema ljudima. Re-ligare po-vezuje, vezuje na način da stvara obveznicu između bogova i ljudi. Npr. na početku godine u carevo su ime davani zavjeti bogovima da će određeni broj životinja biti žrtvovan ukoliko car preživi godinu. No ako car nagodinu više ne bi bio živ, bogovi bi ostali bez „štovanja“: ako bogovi ne bi ispunili svoj dio obaveze ostali bi bez žrtvenih životinja, a hram bi bio zatvoren. Istom logikom, nakon objave smrti Germanika, Tiberijeva nećaka koji je bio omiljen među Rimljanima, ožalošćeni narod je u znak protesta i ljutnje na bogove kamenovao hramove i prevrtao oltare. Tek je dolaskom kršćanstva koncept „religije“ počeo sadržavati konotacije vjerovanja, osobnog uvjerenja, dok se u rano doba svog korištenja ova riječ odnosila primarno na ritualni, ponašajni aspekt (što ne isključuje samo vjerovanje ali stavlja naglasak na drugu stranu.) Počasti velikom vojskovođi, poput postavljanja njegovog kipa, razlikovale su se od počasti prinošenja žrtve Jupiteru tek po intenzitetu, stupnju te časti, ne po vrsti. U oba su slučaja počasti i štovanja iskazivana onima koji imaju moć, gdje je božanskost bila relativan pojam koji označava veću moć. Na taj način, s obzirom na količinu moći koju je posjedovao, Cezar je bio „bog“ u odnosu na ostale (narodni izraz “bog i batina” dobro sažima ovaj princip.)

Politička moć bila je usko povezana s religijskom te smo zapravo mi ti koji u onom dobu tražimo jasnu crtu razgraničenja – moć je bila moć. Ovo se očituje i time što su senatori, magistrati, (vlast) bili ti koji su obavljali službene državne divinacije, državna proricanja. Prije svake javne akcije trebalo je provjeriti volju bogova, prinijeti žrtvu te po stanju životinje „proreći“ je li žrtva prihvaćena tj. odobravaju li bogovi planiranu akciju. Ovakve bi se divinacije vršile prije bitke ili prije početka zasjedanja skupštine čime je divinacija kao religijska aktivnost bila integralni dio politike. Također, svi redovi svećenika proricatelja (poput augura, haruspika, čuvara sibilinskih knjiga) uz ove divinacijske imali bi i druge „dužnosti“, tj. nisu bili „specijalizirani“ samo za divinaciju već su se bavili i politikom, kao što su se divinacijom bavili i drugi. Za posljednji primjer uzmimo službu vrhovnog pontifexa. Nakon smrti Lepida (“onog trećeg” iz Antonijevog i Oktavijanovog trijumvirata) Oktavijan August napokon se domogao i titule pontifexa maximusa, vrhovnog svećenika. Pontifex doslovno znači “graditelj mostova”, čime je vrhovni svećenik predstavljao most između bogova i ljudi, posredovao među njima. Time je od Augusta na dalje car bio taj koji je kao pontifex maximus zaslužan za dobru „komunikaciju“, za sklad između rimskog naroda i bogova; odgovoran za službene rimske kultove te za obnavljanje starih (ova titula je kasnije prešla sa Rimskog Cara na Rimskog Papu).

Upravo je u sklopu službe pontifexa maximusa Cezar pokrenuo poznatu reformu kalendara, uveo tzv. julijanski kalendar, a s Cezarom je započela i „politika“ dodjeljivanja božanskih počasti u Rimu – iako je kasnije senat cara službeno proglašavao za božanstvo tek nakon njegove smrti. Tako nakon smrti Augusta (Cezarovog posinka i nasljednika) stoji da je senat Augustu dodijelio božanske počasti (ne da je August „bog“!). Praksa deificiranja preminulog cara ubrzo se proširila i na preminule carice, pa i na djecu vladara: postoji priča da je Neron usred neke svađe udario trudnu suprugu koja je zbog ozljede preminula zajedno s djetetom, a nakon te tragedije ožalošćeni je Neron deificirao i nju i nerođenu kćer. Ove dvije deifikacije su povijesna činjenica no za okolnosti caričine smrti ipak nismo sigurni, o Neronu i drugim omraženim carevima kolale su mnoge netočne priče. Ipak, ova nam (cinična) priča govori nešto o stavu koji je postojao prema toj vrsti božanstava, deificiranim članovima carske obitelji – a to je da prosječnom Rimljaninu nisu bili naročito važni niti mrtvi carevi, a ni njihove supruge i djeca. Početkom trećeg stoljeća postojalo je već dvadesetak ovakvih „divii“-a, (diviniziranih careva i članova njihove obitelji) no nisu svi oni dobili vlastiti hram i svećenike. Manje bitnidivii dijelili bi hram i svećenike s članovima svoje obitelji – ni svi divii nisu bili jednaki u svojoj božanskosti. Štovanje divii-a održavalo se jedino na političkoj razini dok je za običnog Rimljanina car bio bitan, a štovao ga je dok bi car bio živ, ne i nakon smrti (mrtav Car nema moć). Također, divii nisu nikada dobili „službenu domenu vladanja“, kao što npr. Mars vlada ratom, nisu imali moć, utjecaj nad nekom sferom života te su od svih rimskih bogova bili najniže rangirani.

(hram Augusta i Rome u Puli)

Sa živim je carevima priča malo drugačija, iako za  života nikada ne bi bili službeno proglašeni bogovima, stoga u njihovu čast nije postojao službeni državni kult, ipak ih se još za života štovalo kao božanstva – no u „privatnoj“ sferi, u onoj koja nije financirana od strane države (privatni kultovi su se mogli izvoditi i na javnim mjestima, no to ih ne čini „državnima“ tj. službenima). Na primjer, neki bi grad caru poslao obavijest da mu želi učiniti počast, udijeliti božanske titule, izgraditi hram i dodijeliti svećenike koji će obavljati žrtve u njegovu čast, dok bi na caru bilo da te počasti prihvati ili pak- odbije. Čak su i neki „ne-skromni“ carevi poput, Klaudija, odbijali određene počasti jer, kao i u slučaju „pravih“ bogova, štovanje je impliciralo reciprocitet – prihvativši štovanje car je trebao nešto dati zauzvrat, imao je određenu „obavezu“, stoga su carevi dobrano kalkulirali koje će časti prihvatiti, a koje odbiti, te na koji način. Car August bi prihvaćao hramove u svoju čast pod uvjetom da je s njim štovana i boginja rimskog naroda, Roma.

Iako je Cezar u posljednjim tjednima života od senata dobio status božanstva, dobivši vlastitog flamena (svećenika kulta), dozvolu da svoju sliku stavi u procesiju zajedno s drugim bogovima, i neke druge počasti koje su implicirale status boga, službeno je deificiran dekretom tek 42. pr.n.e.  Dakle, nakon smrti, kao božanski Julije (divus Julius). Za razliku od ostalih, kasnijih carskih kulteva, Cezarov je bio samo-održavan, zatvoren, jedino mu je vlastiti flamenprinosio žrtve, nikada neki drugi svećenički kolegiji kada bi štovali rimska božanstva i ostale divii-je. Još u vrijeme posmrtnih igara koje je u Cezarovu čast priredio mladi Oktavijan (44. pr.n.e) na nebu se pojavio komet koji je bio vidljiv nekoliko dana te je razgaljena masa vjerovala kako je komet „znak“ da je Cezar primljen među bogove. Kasnije se, čini se, vjerovalo da komet predstavlja samu Cezarovu dušu, čime je to nebesko tijelo bilo poput fizičkog prikaza Cezarove apoteoze (postajanja bogom). Ovaj događaj pridonio je da Cezar ubrzo bude i službeno proglašen bogom, a njegov se nasljednik, Oktavijan, mogao okititi nazivom divi filius– sinom boga (Cezar je Oktavijana posvojio u oporuci).

Sam Cezar koristio se simbolikom Venere, planeta / boginje koja je smatrana pretkom ne tek rimskog naroda u cjelini već i same loze Julijevaca pa time i Cezara, i još se u vrijeme Cezarova života zvijezda (sidus Julius) pojavljivala uz njegov lik na kovanom novcu. Ovaj simbol julijanske zvijezde preuzeo je August na vlastitom novcu, dok bi se u narodnoj svijesti ta simbolična zvijezda često miješala sa povijesnim kometom iz 44. pr.n.e. (svakako ne stoji priča da je, tada mlad i ne naročito moćan, Oktavijan bio taj koji je iz političkih razloga propagirao “Cezarov komet” kao božanski znak, niti da je izumio sidus juliuszvijezdu, budući da je već Cezar stavljao Veneru na vlastiti novac). Nakon Cezarove smrti, zvijezda je pridodana i njegovoj bisti na forumu, a kako je astrološka Venera vladarica Bika imamo vjerojatan razlog Cezarovom postavljanju upravo ovog zodijačkog znaka na stijeg svoje legije. Ovime je započeo tradiciju da vojskovođe na stijegove legija stavljaju zodijačke znakove, znakove vlastitog rođenja ili znak osnivanja legije (u prvom redu gornje slike vidimo i Augustovog Jarca). Koliko je Cezar osobno vjerovao u samu astrologiju nije nam poznato.

Pored julijanske zvijezde August je od astroloških simbola koristio i znak Jarca.  Jarac je smatran njegovim „znakom rođenja“, no očito mu nije bio sunčev znak niti znak AC-a, podznaka (Augustov natal vidjet ćemo u sljedećem članku). Osim što mu se u Jarcu nalazi Mjesec, jedno od vjerodostojnijih objašnjenja za Augustovo isticanje Jarca je što se u tom znaku nalazi i njegova točka fortune** s obzirom da na nekim mjestima Augustovu vladavinu simboliziraju znak Jarca i atributi Bone Fortune, boginje dobre sreće.  Npr. jedno od obilježja Fortune je kornukopija (rog obilja) a vidimo ju na leđima Jarca ovog augustovog zlatnika.

Astrologija u to vrijeme uzima maha među rimskom elitom te je znak Jarca, kao moćan simbol, možda Augustu predložio neki poznavalac astrologije. Naime, Jarac je znak solsticija (u tropskom zodijaku 0 Jarca = zimski solsticij), znak u kojem Sunce pobjeđuje tamu, znak u kojem dani postaju dulji – prihvaćanjem ovog zodijačkog znaka August simbolički pobjeđuje neprijatelje (Cezarove izdajice) te inicira novo doba, zlatno doba (mitološkim Zlatnim dobom vladao je Saturn, vladar Jarca). Jarac se na Augustovom kovanom novcu pojavljuje još od 41., 40. pr.n.e., pa i kao oblik propagande protiv Marka Antonija (u to vrijeme još „kolege“ triumvira).

Jedan od medija Augustove političke propagande bila su mala umjetnička djela poput kameja, izrezbarenih poludragih kamena. Tako na slici vidimo Gemmu Augusteu na kojoj je August prikazan polu nag, poput heroja, a znak Jarca nalazi se između njega i Dee Rome, boginje Rima. Znakom Jarca i njegovom simbolikom povremeno bi se poslužili i Augustovi nasljednici poput Tiberija, Vespazijana i njegovih sinova, ponajviše kada bi im povezivanje s Augustom bilo politički korisno kao potvrda legitimnosti vlasti.

Postoji priča da je u vrijeme kada se pojavio Cezarov komet (44. pr.n.e) jedan haruspik objavio da komet označava kraj sekuluma, a zatim se srušio mrtav. Po starom etruščanskom vjerovanju svakom je narodu ili civilizaciji dodijeljen točno određen broj sekuluma, vremenskih jedinica, a Etruščanima (čiji su haruspici bili potomci) dodijeljeno je deset sekuluma. Zaista, u desetom sekulumu koji je tada (pojavom kometa) započeo etruščanski jezik je zaboravljen –  posljednji car koji je znao čitati etruščanski bio je Klaudije (vladao od 41. n.e. do 54).  U vrijeme političkih kriza i previranja kakve su vladale Rimom krajem prvog stoljeća pr.n.e., Rimljani su strahovali da bi Rim, kao grad kojem je dodijeljen određeni period, mogao uskoro skončati – ne samo Rim već možda i čitavi kozmos, s obzirom na ideje o platonskoj Velikoj Godini i stoičkom sveopćem požaru koje su u to doba bile široko prihvaćene  (i koje smo vidjeli u jednom prethodnom tekstu). Augustovim dolaskom na vlast, njegovom dugom i mirnom vladavinom činilo se kao da je zaista počelo novo doba, novo zlatno doba te da će Rim trajati vječno (Roma aeterna).

Imena Augusta i Cezara  možda neće potrajati baš “vječno”, no osim u povijesnim knjigama ona žive i u svakodnevnom govoru: već 2000 godina koliko dugo po njima nazivamo mjesece u godini. Senat je prema Cezaru nazvao srpanj (juli, po njegovom obiteljskom rodu Julijevaca) dok je po Oktavijanu Augustu nazvan kolovoz (August). Samu titulu (ili naslov) „augustus“ Senat je dodijelio Oktavijanu 27. pr.n.e. a ova, tada arhaična, riječ označavala je nešto božansko ili sveto (tek je nakon Augustove vladavine naziv Augustus počeo službeno označavati carske ovlasti stoga su se tim naslovom koristili i kasniji carevi.) Cezaru je Senat bio zahvalan na pokretanju, tada već prijeko potrebne, reforme kalendara, a razlog zbog kojeg srpanj i kolovoz imaju jednak broj dana, trideset jedan, iako su jedan pored drugog, je što Senat nije želio da August pored Cezara ispadne „manji“. Dodatni dan za kolovoz „ukraden“ je od veljače (februara). Također, svibanj (maj) neko se vrijeme nazivao  „Claudius“ a travanj (april) „ Neronius“, no ove izmjene nisu preživjele dotične careve .

Egiptski obelisci oduvijek su bili solarni simboli, a nakon pobjede nad Egiptom kad ih je August dopremio u Rim obelisci su bili nanovo posvećeni Rimskom solarnom božanstvu. Jedan od obeliska koje je August dopremio iz Heliopolisa (Sunčevog grada) danas stoji ispred zgrade talijanskog Parlamenta, a služio je i kao gnomon – August se rado poistovjećivao sa solarnim Apolonom, dok od Plinija saznajemo da je naprava korištena tako da ukazuje na zimski solsticij – na znak Jarca, simbol Augustove vladavine i novog doba.

Kult Sunca postojao je u Rimu od davnih dana, no dvojica careva ovaj su kult podigli na novi nivo. Mladi Elagabal na prijestolje je došao 218. kao teenager a održao se na njemu tek četiri godine – kada ga je baka, koja ga je i postavila na prijestolje, dala ubiti, a za novog cara postavila njegova rođaka. Razlog tome bilo je ponašanje mladog cara koje je bilo sve samo ne razborito i umjereno. Elagabal / Heliogabal, tj. Marko Aurelije Antonin August kako se zvao za života, bio je nasljedni svećenik kulta solarnog božanstva Elagabala u hramu u Emesi, u Siriji. Kada je dolazio u Rim sa sobom je donio i svoje božanstvo, no solarne mane arogancije i slave udarile su mu u glavu te je stekao neprijatelje i prije negoli je kročio u prijestolnicu – poslavši Senatu svoj portret u istočnjačkoj svećeničkoj odori s naredbom da se portret postavi u kuću senata. Elagabala, boga koga je štovao kao vrhovni svećenik, postavio je za glavno božanstvo Panteona: pri javnim ceremonijama više se nije Jupiter zazivao prvi već ovo strano solarnog božanstvo. Rimske vrijednosti i osjećaje car je uvrijedio i time što je oženio Vestalinku – djevičansku svećenicu čija je dužnost bila čuvanje svetog ognjišta – s namjerom da proizvedu božanskog nasljednika. Svog je boga Elagabala čak i ritualno „oženio“ za  boginju Tanit / Celestis iz Kartage. Mladom caru druga božanstva nisu bila mrska, naprotiv, bio je iniciran u misterije Velike Majke Kibele. No sva je ostala božanstva želio podrediti Elagabalu, sve strane kultove, njihove misterije i njihove bogove želio je staviti pod okrilje vlastitog solarnog boga. U Rim je donio idola, Crni kamen iz Emese, a puno ime božanstva glasilo je Sol Invictus Elagabalus. Nakon careve propasti kamen je vraćen u Emesu budući da je čitav kult u velikoj mjeri bio izjednačen s osobom cara i bez njega se nije održao u Rimu. Elagabalov nasljednik Sever Aleksander vratio je Jupitera na mjesto koje mu pripada u rimskom panteonu, a pri ponovnom posvećivanju hram mu je preimenovan u hram Jupitera Ultora, Jupitera Osvetnika. S obzirom da je kult Elagabala bio praktički izjednačen s carem, koji je bio njegov visoki svećenik, tu nailazimo na nešto drugačiju varijantu „štovanja cara kao božanstvo“ nego u prijašnjim slučajevima.

(Sol Invictus, 3.st.)

Solarno božanstvo ponovo se našlo na čelu panteona za Aurelijana. Godine 274. car Aurelijan posvetio je hram Suncu (Sol Invictusu), dok je na njegovim kovanicama pored lika ovog božanstva stajao naslov Dominus Imperii Romani– Gospodar rimskog Carstva. Aurelijanova majka bila je svećenica boga Sunca u Panoniji, a smatra se da je car štovao Sunce jer mu je ovo božanstvo pomoglo u ratu protiv kraljice Zenobije. Ipak, Aurelijanov Sol Invictus nije imao onako izraženo orijentalne elemente, kao Sol Elagabalovog kulta, već se temeljio u rimskoj tradiciji čime je kult narodu bio mnogo prihvatljiviji. I neki Aurelijanovi prethodnici poput Komoda, Hadrijana i Septimija Severa, štovali su Sirijskog Sol Invictusa; Komod ga je prikazao na novcu a imperijalnom naslovu dodao invictus, Septimije je na svoj novac stavio „invicto imperatori“. Kult Sol Invictusa bio je veoma popularan u vojsci; imamo sačuvane posvete koje cara Karakalu izjednačavaju sa Sol Invictusom. No, iako je solarno božanstvo bilo odabranik pojedinih careva, dok ga je i vojska masovno štovala, Sol Invictus nije bilo služeno prihvaćeno božanstvo sve do Aurelijana – on ga je postavio i kao službeni kult vojske (što znači da ga štuje čitava rimska vojska, gdje god se našla) i kao službeni kult u Rimu. Osim što je ovim kultom namjeravao ujediniti rimsku naciju, Aurelijan je želio i da kult ima tradicionalniji, rimskiji prizvuk nego što su ga imali prijašnji (sirijski) solarni kultovi. Zbog toga je osnovao kolegij svećenika koji su se zvali pontifeksi (poput pontifexa starog doba), a službeni naziv kulta bio je Deus Sol Invictus. Ovaj solarni kult nije bio toliko usko vezan za Aurelijana kao osobu, kao što je bio slučaj s Elagabalom, stoga je kult ostao živ i nakon careve vladavine. Mitra koji je toliko usko povezan sa Solom, bio je bog kulta misterije – za nas je mitraizam, doslovno, misterij jer ne znamo što se točno u tom kultu dešavalo budući da su glavne ideje dobivane tek nakon inicijacije, kamo li da nam je poznat ostatak religijske prakse. Nasuprot tome, Sol Invictus kojeg je ustanovio Aurelijan bio je javni, službeni kult rimske države. Pa ipak s obzirom na usku povezanost Mitre i Sola, inicijant misterija Sol Invictus Mitre mogao je smatrati kako sudjeluje u „službenom“ kultu Sola, budući da je Mitra zaštitnik Careva dok sam Car priznaje Sola.

(na medaljonu su prikazani Sol Invictus i car Konstantin)

Zadnji u nizu solarnih careva je Konstantin, posljednji poganski ili pak prvi kršćanski car, ovisno na koji način tumačimo da se tek na samrtnoj postelji odlučio pokrstiti. Ipak, u ono doba to i nije bilo neobično jer se vjerovalo da krštenje briše sve grijehe čime je sigurnije pričekati zadnji čas. Novo božanstvo, Krista, Konstantin je prihvatio u duhu svog vremena i svojih prethodnika; kako je Aurelijan vjerovao da mu je Heliogabalus pomogao protiv Zenobije nakon čega je podigao hram Solu – tako je Konstantin prihvatio Krista nakon što mu je pomogao u bitci protiv Maksencija. „Poganski“ elementi još su dugo vremena živjeli rame uz rame s kršćanstvom; na Konstantinovom Luku prikazani su nosači vojnog znakovlja dok nose statue Sol Invctusa, a sam Konstantin prikazivao se kao Helije. Konstantinov nasljednik, Konstans, datum Božića je promijenio iz 6.1. na 25.12. preselivši time Kristovo rođenje na „rođendan“ Sol Invictusa –  no prije toga, dok se još smatralo da je Isus Djevica,  6.1. je bio rođendan Aiona. Ovo božanstvo vremena, spomenuto u prethodnom tekstu, pojavljivalo se u štovanju Mitre a vidimo ga na naslovnoj slici okruženog zodijakom.

U nastavku ćemo pogledati na koji način su se rimski vladari služili samom praksom astrologije kao i njihove odnose sa astrolozima.

---

Tekst je izvorno objavljen na Art of Astrology blogu link