Budućem caru Hadrijanu (vladao od 117.-138.) još je stric bio izradio horoskop i prognozirao carsku vlast. No zahvaljujući uvjerenju tadašnjeg cara Vespazijana kako ga jedino sinovi mogu naslijediti, Hadrianov život nije bio u opasnosti. Njegov nam je horoskop ostao sačuvan zahvaljujući astrologu iz 2.vijeka Antigonu iz Niceje (Nicea) te Hefestu iz Tebe koji je Antigonove povijesne horoskope citirao u vlastitom djelu. Pozicije planeta koje Antigon navodi ne odgovaraju u potpunosti onima koje dobijemo koristeći moderne proračune i tropski zodijak: po našoj računici Hadrijanov Saturn je na samom kraju Strijelca, čime je ne samo u prethodnom znaku već i u  prethodnoj kući gledajući po sistemu kuća-znak koji je tada korišten. Tačka ASC-a je takođe još na kraju Jarca, ne u Vodoliji, čime Jarac postaje prva kuća – sliku sam modifikovala kako bi više odgovarala Antigonovom tekstu.

Antigon navodi kako je ovaj “neimenovani car” postao carem „jer su oba svjetla na ASC-u, Mjesec u vlastitoj sekti, na samom stepenu ASC-a te u konjunkciji sa Jupiterom“… „jer su mu kopljonoše u vlastitim kućama, Venera npr. je u svojoj egzaltaciji u Ribama, a Mars je ondje u svom triplicitetu“ (kopljonoše su planete iza Mjeseca i ispred Sunca, od čijeg stanja zavisi imovinsko / politički položaj osobe).

.. „bio je velik, hrabar i ugodnog karaktera jer su svjetla bila na uglovima, posebno na ASC-u, u ljudskom i muškom znaku“ (Vodolije). “A inteligentan, dubok i dobro obrazovan bio je jer je Merkur bio jutarnja planeta, sa Saturnom u 12. znaku te Sunčevim kopljonošom.”

Što se tiče Antigona, sigurno da je Hadrianovom Merkuru koristio uticaj vladara Saturna koji se našao u svom domicilu u Jarcu, no i iz moderne perspektive Saturn se posve smisleno nalazi na posljednjem (najizraženijem) stepenu Strijelca; Hadrian je utemeljio (Saturn) i izgradio Rimsko sveučilište (Strijelac), Athenaeum, a bez obzira koji mu saturnski znak pada na točku ASC-a car je poznat po zidinama (Saturn) kojima je opasao granice Carstva u dalekoj Britaniji. Onovremeni doživljaj Britanije odgovara simbolici dvanaeste kuće; daleke, nepoznate, strašne zemlje, kuće u koju pada Hadrianov Saturn. Pored ovih tonova dalekih područja i višeg znanja, Strijelac kao dom vladara Hadrijanovog ASC-a istakao ga je i na planu religije budući da je car obnovio Panteon, hram svih bogova izgrađen još za Augusta.

Poput cara Tiberija, i Hadrian je savladao astrološku vještinu te bi svakog 1.1. u godini napravio popis najvažnijih događaja koji mu predstoje, prognoziravši na taj način i sat vlastite smrti.

Hadrianovi nasljednici Antonin Pio (tako prozvan jer je „pobožno“ deificirao svog prethodnika i posvojenog oca, Hadriana), i Marko Aurelije, iz astrološkog ugla nam nisu toliko zanimljivi – kao filozofi, stoici, malo su pažnje posvećivali progonu vlasnika carskih horoskopa.

No Septimije Sever (vladao od 193.-211.) je posve druga priča; rodom iz Sirije još davno se raspitao o potencijalu svog natala, a podatke je dobijao i kroz druge divinacijske metode. U vrijeme vladavine “dobrog cara” Marka Aurelija ovo nije bilo problem, no za vladavine njegovog omraženog sina Komoda (sjećamo ga se iz filma „Gladijator“) budući car Septimije Sever bio je doveden pred sud. Srećom po njega, Komod je u to vrijeme već postao toliko omražen da su Severa pretorijanski prefekti oslobodili, a njegovog tužitelja razapeli.

Ambiciozni Septimije odlučio je uz pomoć astrologije pronaći i buduću suprugu, a kada je doznao kako jednoj aristokratkinji iz Sirije u natalu „piše“ da će se udati za kralja, zatražio je njenu ruku. Dama koja je svoj natalni potencijal ispunila putem Septimijeve karijere, ili obratno, bila je Julija Domna, kćer visokog sveštenika boga Elagabala (Julijinu sestru smo susreli u jednom prethodnom tekstu, kada je nakon smrti caričinih i Septimijevih sinova, Karakale i Gete, na prijesto postavila svog unuka, mladog Elagabala, a zatim rođaka Aleksandra Severa). Na plafonima carskih odaja iz kojih je vladao, Septimije je imao freske koje su prikazivale njegovu natalnu kartu – no dio neba koji prikazuje stepen podznaka (ASC) bio je različit u svakoj odaji, a kako mu ASC nije bio javno poznat nije bilo moguće izračunati detalje njegove sudbine, uključujući i vrijeme smrti.

Septimije, ako već ne vješt poput Tiberija i Hadrijana, dovoljno je poznavao astrologiju da bi se pred prijateljem mogao osvrnuti na natal svog sina Gete. Povjerio se kako mu se „čini neobičnim da je naš Geta predodređen postati božanskim carem, ta u njegovu horoskopu ne vidim ništa carsko!“ Septimije se dakako nadao da će stariji i mlađi sin zajednički i mirno vladati nakon njega, no Getu je ubrzo ubio mlađi brat Karakala, očito pravi nasljednik očevog “carskog horoskopa”, ugrabivši time svu vlast za sebe. Septimije je pogubio mnoge koji su se raspitivali o trajanju njegove vladavine kod vračeva i astrologa, dok je sin Karakala (211.-217.) skončao na ironičan način: naredio je da se istraži ko posjeduje „carski horoskop“ te da potom bude ubijen. Kada je za cara stiglo  pismo u kojem stoji ko je na „crnoj listi“, ono je igrom slučaja palo u ruke upravo dotičnom vlasniku carskog horoskopa, Macrinusu (Makrin), kojeg se trebalo riješiti. Makrin je brzinskom urotom i prevratom odlučio pak sudbinu uzeti u vlastite ruke.

 

Alekasandar Sever (222.-235.), Elagabalov bratanić i nasljednik, bio je još jedan od astrologa među carevima, štoviše vrstan u toj vještini (matheseos peritus), patron astrologa i ostalih proricatelja. U vrijeme njegove vladavine astrolozi su priznati kao službeno udruženje proricatelja, a moguće je i da su uživali povlastice poput onih koje su imali predavači slobodnih vještina. Aleksandar je reorganizirao Hadrianovo sveučilište Athenaeum; povećao carsko pokroviteljstvo tradicionalnih disciplina (retorike, gramatike, medicine); dodao tehnološki institut; a u Athenaeum je uveo te podržao i divinacijske discipline. I haruspicima i astrolozima (mathematicis) dodijelio je prostorije za predavanja, osigurao plate te podršku njihovim manje imućnim učenicima, postavio je profesore astrologije koji su imali svoje katedre (možda još od Hadrijanovog vremena).  U vrijeme Aleksandra astrologija se svakako nalazila u sveučilištima, što će se u Evropi ponoviti tek u kasnom srednjem vijeku u sklopu medicinskog fakulteta.

Aleksandru je astrolog Thrasybulus prognozirao da će „pasti od mača varvarina“ no u duhu kakvog delfijskog proročanstva (naspram „racionalne preciznosti“ kakvom se rimska astrologija dičila!) car je u konačnici poginuo – ne u bici s varvarima čemu se bio poveselio, već od ruke vlastitog stražara varvarskog porijekla.

U četvrtom stoljeću hrišćanstvo dolazi u prvi plan, a s njime i zakoni protiv astrologije. Dok je ograničenje tema koje je bilo dozvoljeno proučavati astrologijom bilo na snazi od početka carstva, protjerivanja astrologa tj. zabrana praktikovanja same astrologije bili su tek povremene i privremene mjere za Rim i Italiju. Tek ju je Dioklecijan proširio na čitavo carstvo, no samo za trajanja njegovog života. Ipak, ova je zabrana Dioklecijanovog edikta iz 296. bila sačuvana u Justinijanovom kodeksu; učenje i praktikovanje geometrijske vještine je u javnom interesu. No matematička vještina (astrologija) je kažnjiva i apsolutno zabranjena. Dioklecijanov motiv za zabranjivanje astrologije bio je, kao i do njegovog vremena, posve politički, dok su zabrane kasnijih hrišćanskih careva imale religijsku podlogu. Zakoni iz 4. vijeka, sačuvani u Teodozijevom kodeksu, astrologiju po prvi put izjednačavaju s magijom te ju, kao i magiju, u potpunosti zabranjuju (u rimskom pravu crna magija je oduvijek bila najstrože zabranjena, no i jasno razlikovana od divinacijskih metoda). Tako u četvrtom stoljeću svaki privatni magijski ili divinacijski čin može donijeti smrtnu kaznu, kao i optužbu za zločin protiv države. Ubrzo su zabranjene haruspicijske i augurske javne prakse (nekada nerazdvojive od rimske „politike“), a proroci i tumači snova su osuđivani.

No, astrologija je preživjela i to mračno doba te će se na evropskoj političkoj sceni ponovo pojaviti u vrijeme renesanse kada će astrolozi još jednom boraviti na dvorovima careva i kraljeva, pa i onih „naših“.