Doba Vodolija – treći dio ili kada počinje Novo Doba?

age of aquarius

U ranijim tekstovima koji sada već čine trilogiju o nadolazećem Dobu Vodolija, bavili smo se odlikama ovog Doba kroz različite simboličke prikaze. Tako smo u prvom dijelu posmatrali doba Vodolija kroz prizmu mitologije i ezoterične filozofije, da bi drugi dio bio posvećen astrološkoj simbolici nastupajuće promjene. U ovom završnom osvrtu pokušaću da dođem do nekog odgovora na pitanje o kom postoji široka debata među astrolozima, a to je kada će ovo Novo Doba zvanično i početi.

Era Vodolija se smatra duhovnom prekretnicom – za društvo, ali i za svakog čovjeka posebno. Puno je spekulacija o tome kada počinje Era Vodolija. Da li je već počela, da li tek dolazi, ili je čovječanstvo već u sredini Ere Vodolije? Mišljenja su sasvim podijeljena, pa tako Međunarodna astronomska unija (IAU) kao datum početka uzima 2601. godinu, neki astrolozi proglašavaju 2375. kao početak Ere Vodolije, a kao što ćemo vidjeti mišljenja su jednako nekoherentna i među raznim misticima.

Posao nam u ovom pogledu ometa činjenica da tranzicioni period tokom smjene ovako dugih vremenskih razdoblja i sam traje poprilično dugo. U ovom smislu, mišljenja sam da slobodno možemo i ovdje prihvatiti  jedan od temeljnih astroloških principa, a to je da kada se neka planeta ili tačka horoskopa nađe u posljednjih pet stepeni jednog znaka, već djelimično poprima karakteristike narednog znaka. Zašto su ovih pet stepeni sada bitni? Upravo zato što se po generalno prihvaćenim astrološkim proračunima tačka precesije ekvinocija sada upravo nalazi na pet stepeni Riba. Stoga, ovo može biti i razlog zašto već sada osjećamo ovu nastupajuću promjenu, i to sve snažnije i snažnije, kako je to već i opisivano, pa smatram da se u biti i ne može odrediti neki fiksni datum ove promjene, već da je u pitanju jedan postepeni tok kog usmjeravaju različite tačke preokreta. Jedna takva je primarna tema ovog teksta.

Ovdje se vrijedi još jednom osvrnuti na tu famoznu precesiju ekvinocija i na šta se ona to zapravo odnosi? Sunce svake godine potpuno obiđe oko zodijaka i vraća se u tačku iz koje je krenulo – proljećna ravnodnevica – i svake godine mu malo nedostaje da u predviđenom roku napravi kompletan krug na nebu. Kao rezultat toga, ono u zodijačkom krugu prelazi ekvator malo iza mjesta na kojem je bilo prošlo prethodne godine. Svaki zodijački znak sastoji se od trideset stepeni i, kako sunce gubi jedan stepen na svakih 72 godine, ono se vraća kroz cijelo jedno sazvežđe (ili znak) za približno 2160 godina (što i predstavlja jedno doba), a kroz cijeli zodijak za 25920 godina. To retrogradno kretanje se naziva precesija ekvinocija. To znači da u toku od oko 25920 godina, što čini jednu Veliku Solarnu ili Platonsku Godinu, svaki od dvanaest znakova zauzima poziciju na proljećnom ekvinociju gotovo 2160 godina, a onda mjesto prepušta prethodnom znaku.

Precesija ekvinocija

Iz prethodno rečenog, dobijamo važnu informaciju, a to je da jedno astrološko doba traje okvirno 2160 godina, pa da bi znali kada Vodolija preuzima tron bilo bi značajno da znamo kada je počelo doba Riba, i da od te tačke u vremenu odmjerimo 2160 godina. U toj potrazi čini mi se da su mnogi prenebregli vrlo očiglednu referencu, a to je upravo kalendar kojim se čitavo čovječanstvo upravlja. Ovaj kalendar za svoju početnu tačku uzima rođenje Isusa Hrista i označava se kao hrišćanska era, nova era, odnosno vrijeme dijeli na ono prije i poslije Hrista. Kada se prisjetimo da se i dalje aktuelno doba Riba simbolički najbolje poklapa upravo sa hrišćanstvom, to sasvim jasno možemo poistovjetiti pojmove hrišćanska era i doba Riba. Iz ovakve postavke računica bi bila krajnje jednostavna, doba Vodolija počinje 2160. godine.

Zašto je baš religija ta koja je bitna u cijeloj ovoj priči?  Po Abu Ma’shar-ovom shvatanju, „religija“ je ono što prethodi formiranju svake vladajuće dinastije i shodno tome, ona je temeljni princip ustrojstva svakog društvenog poretka. Treba istaci da on nigdje ne kaže da ta „religija“ mora biti ne-sekularnog tipa; radi se o jednostavnom objašnjenju da religija inspiriše vjeru ljudi u zakone koji iz nje proizlaze. Ti zakoni zauzvrat omogućavaju i daju legitimitet formiranju dinastija iz kojih se regrutuju vladari. Nakon uspostave religije i njenih zakona, moguće je predvidjeti promjene centara moći između nacija, čak i unutar iste nacije tj. između različitih vladarskih porodica. (1)

Dakle, pravi uzročnici i nosioci najvećih promjena u društvenom uređenju nisu smjene pojedinačnih vladara, već promjene religije koja ima primarnu moć pri uspostavljanju novog poretka. Kada se spomene „religija“ obično smo skloni da pomislimo na neku ezoteričnu doktrinu koja obavezno sadrži koncept „boga“. Ali pri tome se lako zaboravlja da sve ono sto se mora prihvatiti po vjeri predstavlja religijsku doktrinu, bilo da se radi o vjerovanju u neku „visu silu“ ili da su ljudska etika i moral najveći autoritet („demokratija“). Jedna razlika medju ovima je da je jedna sekularnog karaktera, druga nije.

Svjesni ili ne ove bitne činjenice, pojavile su se mnoge ezoterične i druge tradicije, koje su proklamovale svoju religiju ili učenje kao paradigmu novog doba, te da upravo njihova doktrina predstavlja novu svjetsku religiju koja će vaspostaviti doba Vodolija. Mnoge od ovih struja smo opisali u prvom dijelu ove trilogije, kada smo konstatovali da ih u simboličkom smislu ne vidimo kao pogrešne, već kao različite aspekte jedne struje.

aeon vodolija
Atu XX – Aeon – iz “Non Est Secundus Quia Unus Est”, knjige arhetipova Tarota – Richard Moult

Tako je, recimo, Alister Krouli, proglasio da je Novo Doba  započelo 8. aprila 1904. g., kada je on od “nebeskih sila” od 8. do 10. aprila primio opskurnu objavu nazvanu Liber Legis (‘Knjiga Zakonâ’), kao “Bibliju” nove epohe. Tada je, po njegovoj interpretaciji, “Eon Ubijenog Boga” (Osirisa) bio smenjen od strane “Eona Krunisanog i Pobedničkog Deteta” (Horusa).  U izdanju Liber Legis-a iz 1938. g., u vezi sa dolaskom Horusovog eona,  Krouli razmatra: »On vlada sadašnjim periodom od 2.000 godina, počevši od 1904. g. Njegova vladavina svuda pušta korijen. Samostalno posmatrajte nestajanje osjećaja grijeha, porast nevinosti i neodgovornosti, čudne promjene reproduktivnog instikta, sa tandencijom ka biseksualnosti ili dvopolnosti, djetinjasto povjerenje u progres kombinovano sa velikim strahom od katastrofa, protiv koje smo tek dopola bezvoljni da preduzmemo mjere predostrožnosti.” Na sličan način Anton Szandor LaVey je osnovao Crkvu Satane 1966., takođe kao religiju novog eona. Nadalje, teozofi nam preko Alice Bailey saopštavaju da je prema tibetanskom učitelju Đuhal Kulu (Djwhal Khul),  iza koga je moćno stajala istočna Hijerarhija “majstora mudrosti”, Vodolija je inaugurisana juna 1945. g. na pun mjesec, kada je u najjačoj energetskoj bazi ispod pustinje Gobi, Hrist-Majtreja preuzeo žezlo moći, postavši navodno Svjetski Učitelj i Voditelj tokom narednih 2.500 godina: »U središtu ovog trougla /= Svjetlosti, Ljubavi i Moći/ Hrist je zauzeo Svoj položaj: od ove tačke počinje Njegovo djelo u doba Vodolije, te će trajati kroz 2.500 godina.  Tako je On otpočeo novo doba, pa se na unutrašnjim duhovnim nivoima počela oblikovati nova svjetska religija.« Prema Jungovoj astrologiji 7. februara 1962. smo ušli u eru Vodolija: tada je većina planeta Sunčevog sistema bila grupisana u zodijačkom znaku Vodolija. Tobožnji vidovnjak Džin Dikson (USA) iznijela je stav da je 5. februara 1962. g. rođen veliki Antihrist. U šezdesetim i sedamdesetim godinama XX stoljeća, svakako je došlo do izvjesnog buđenja ljudskog mnoštva, akvarijanski talas je počeo da se osjeća; ali to pokretanje mnoštva bilo je dosta sirovo buntovničko i zanesenjačko, što najbolje oslikava hipi-pokret, koji je uveliko nastojao da opijum i psihodelika postane religija za narode.; u ekscentričnim hipicima koji su anemično i nakaradno imitirali Hrista, neki su vidjeli one koji “pripremaju” dolazak Vodolije u svoj sili.

Sada se vrijedi osvrnuti i na određene metode mundane astrologije, pogotovo tzv. veliku konjunkciju hronokratora – Jupitera i Saturna,  koje nam u ovom pogledu mogu dati značajne uvide. Pa tako, u prvom poglavlju prvog dijela „O velikim konjunkcijama“ Abu Ma’shar navodi koje elemente u svrhu mundanih predikcija treba analizirati.

Prvo mjesto/nivo zauzima prelazak tj. povratak JU/SA konjunkcije u znake vatrenog tripliciteta i to je tzv. velika konjunkcija. Abu kaze da se taj novi početak desava u znaku Ar na svakih 960 godina ali ako pogledamo niz konjunkcija hronokratora 7000 godina unazad, vidjećemo da se ona nijednom nije desila u Ar, već su sve bez iznimke bile u Le (osim posljednje, koja se dogodila 1663. u Sag). Ni taj period ne traje 960 godina, vec se radi o razdoblju od 795 do 854 godine.

Međutim, stvarni broj godina je sporedna stvar, bitna je sustinska ideja da povratak konjunkcije hronokratora u znak vatrenog tripliciteta postaje indikator univerzalnog novog početka, korjenite promjene ustrojstva dotadašnjeg poretka stvari. Poslednja takva promjena desila se dakle 1663. godine, pa je zanimljivo uočiti da su nakon nje uslijedile društvene i političke promjene koje se markantno uklapaju u simbolizam Vodolija. Tako su nastupila Doba Razuma, prosvjetiteljstva, te brojne revolucije poput francuske, te nastanka Sjedinjenih Američkih Država, koje se u izvjesnom smislu mogu smatrati epitomom te “nove demokratije” proizašle iz maksime francuske revolucije “Liberté, égalité, fraternité ” koja ujedno i najbolje sumira glavnu ideju vodilju u tom vrlom novom svijetu. Tu su još i industrijska revolucija koju je u samo par stotina godina naslijedio ogroman proboj i napredak nauke i tehnologije pa sve do kvantne fizike i informatičkog doba kojem danas svjedočimo. No ipak, ova “nova demokratija” suočava se sa brojnim nedaćama pa ne možemo sasvim uzeti da je to ta nova religija predstojećeg doba.

Na drugom su nivou tzv. srednje konjunkcije tj. one koje prelaze iz tripliciteta u triplicitet, što predstavlja promjenu u razdoblju od 179 do 238 godina, koliko traje serija od 12-13 konjunkcija hronokratora u znacima istog tripliciteta. Pomenuti indikator daje informacije o dešavanjima u religijama, kraljevstvima i dinastijma, te najavljuje rađanje neke nove religije ili dinastije. Drugi nivo je sadržan u prvom a ne obrnuto; prvi daje indikacije o drugom, ali drugi ne može dati indikacije o prvom sto ukazuje na jasan hijerarhijski princip na kojem počiva ova teorija – saglasno filozofiji astrologije u cjelini. Posebno je zanimljivo da se takva promjena, odnosno prelazak velike konjunkcije u vazdušni triplicitet, dešava  upravo na zimsku kratkodnevicu 2020. godine i to upravo na 0 Vodolije!

Šta bi sve ova promjena mogla da donese? U smislu prethodno rečenog, smatram da vrijedi podsjetiti da je ulazak ove konjunkcije u vodeni triplicitet, tačnije u Škorpiju, doveo do rađanja nove religije – i to Islama. Možemo li onda i ovu sledeću takvu konjunkciju, doduše ovog puta u vazdušnom triplicitetu, tumačiti kao predskazujuću za pojavu jedne nove religije ili uopšte nove doktrine koja je tako neophodna i za doba Vodolija? Ono što u izvorima astrološke tradicije možemo pronaći jeste da Abu Ma’shar daje i pregled snage konjunkcija u zavisnosti od znaka u kojem se desavaju a objašnjava i kako se prelazak konjunkcije u novi triplicitet generalno odražava na geografsko pomjeranje centara moći/uticaja. Konjunkcija u vazdušnom triplicitetu simbolizuje izdizanje naroda sjevernih predjela, gdje je po indikacijama najjača ona u Vodoliji, srednja je u Vagi a najslabija u Blizancima. Kako se konjunkcija događa u Vodoliji, u tradiciji se ovaj znak konkretno vezuje za sljedeća područja: prema Ptolomeju, Azijska Rusija, šira oblast oko rijeke Amu Darje na sjevernoj granici savremenog Avganistana, Tadžikistan, Uzbekistan i Turkmenistan sve do Aralskog mora, Arabijsko poluostrvo, cijela Istocna Afrika. Prema Vetiju Valensu pod Vodolijom su: Crveno more i Egipat, Sirija, Irak, Libija i sjevero-istok Evrope iznad granica antičke Trakije. Isti djelovi SAD i Kanade pripadaju u potpodjeli ovom znaku, iako su u glavnoj u vatrenom trigonu. Jednako tako svi sjevero-istočni djelovi bilo koje geografske cjeline se mogu dodijeliti vazdušnim znacima tako što sjeverniji djelovi uvijek pripadaju Vodoliji, južniji Blizancima, a Vagi najistočniji.

Uopšte uzev, to bi bile neke oblasti u kojim bi se mogle desiti značajne promjene koje će u najvažnijem formulisati glavni tok strujanja nastupajućeg novog doba Vodolija. Ovim ne želim da proklamujem 2020 kao godinu početka doba Vodolija, već samo ističem ovaj važan simbolički prikaz kao posebno indikativan u odnosu na novo doba. Bez namjere da se bavim nekim krajnje apokaliptičnim scenarijima, ipak smatram da je bitno  imati na umu da su varijacije zaista mnogobrojne – to može biti zaista rađanje nove svjetske religije, stvaranje novog bloka ili saveza država, možda rođenje novog lidera, neko revolucionarno naučno otkriće i slično. Sam modalitet i nije tako važan, koliko da će to nešto suštinski u cjelosti i odlučujuće usmjeriti razvoj čovječanstva prema simboličkim predstavama vodolijanskog doba, o čijim odlikama je bilo riječi u prethodnom dijelu. Upravo kroz tu simboliku i odlike, uz navedene geografske i formativne reference možemo i pratiti dešavanja u tom periodu posle 21.12.2020. jer će navedena promjena predsavljati upravo njihovu najsnažniju sublimaciju. Odnosno ta neka nova religija ili doktrina imaće sve prethodno opisane odlike i nastaće među narodima sjevera, i predstavljaće čini mi se do sada najvažniji impuls u odmotavanju prelaska u doba Vodolija. Tako će se stvoriti plodno tlo za nastanak novih arhetipova, mitosa, novih urbanih legendi uz obnavljanje drevnih ruralnih legendi koje će otvoriti portal ka nečemu ipak misterioznom koje se ne da precizno opisati nama znanim riječima pa ga tražimo kroz ovaj njemu srodniji jezik simbolizma. Proces postepenog otkrivanja ovog duhovnog impulsa je i kolektivan i individualan, i obilježavaju ga razne tačke preokreta. Čovječanstvo kao cjelina prolazi kroz taj proces, isto kao i svako individualno ljudsko biće. Shodno tome, ovo moje zapažanje može biti samo još jedna od takvih tačaka, koja u krajnjem i ne mora imati tako odlučujući uticaj, mada, usled vremenske reference i simboličkog značaja, svakako djeluje da će imati do sada najsnažniji upliv.

Doba Vodolije – drugi dio

age of aquarius

U prethodnom tekstu Doba Vodolije smo razmatrali sa aspekta religije, mitologije i ezoterične filosofije, red je da se osvrnemo i na astrološke konotacije u vezi sa tim pitanjem. Na početku vrijedi da se osvrnemo na tradicionalni astrološki simbolizam zodijačkog znaka Vodolije. Najprije treba reći da je Vodolija muški, vazdušni, fiksni, topli i vlažni znak ljudske i zapadne simbolike. Označava visoka mjesta, krovove, strehe. Vlada svijetlo-plavom bojom. U pogledu zapada, može biti od značaja ako primijetimo da su religije i škole misterija govorile da će se Mesija pojaviti na zapadu.

Simbolički emblem Vodolije je vodonoša, koji klečeći sipa vodu koju prinosi u činu skromnog služenja. Iako je klasifikovan kao vazdušni znak prema svojim elementalnim kvalitetima, Vodolija se, u mnogim aspektima, smatra “zaboravljenim” vodenim znakom, u kom joj samo ime ukazuje na povezanost sa vodom, te naposletku ona i mnoštvo svoje simbolike izvlači iz vodonošinog čina izlivanja. Ali taj simbolizam slobodnog toka vode kod Vodolije nema mnogo veze sa uvijek bremenitim okeanom psihe kog prikazuju znaci vodenog tripliciteta, već u tom svom činu ona nastoji da pročisti, prosvijetli i izbistri. Drevni su poplave koje su pratile kulminaciju ovog znaka i sezonsku promjenu posmatrali kao periode osveženja, kada bi zemlja, ponovo krštena, bila očišćena od grijeha. Mjesec februar je i dobio ime u čast ceremonija pročišćenja koje bi se održavale tokom prolaska Sunca kroz Vodoliju (latinski: Februa = pročistiti + auris = koja se odnose na), kada bi pažnja društva bila usmjerena na pročišćenje doma, tijela i duše. Nakon čišćenja, obnovljeni smo, pa ovaj klasični simbolizam takođe obuhvata i element mladosti i nevinosti kroz identifikaciju vodonoše sa Ganimedom, čija je blagost i ljepota opčinila Zevsa, kao što smo to vidjeli ranije.

U tradicionalnim astrološkim izvorima, nailazimo na sljedeće opise znaka Vodolije

doba vodolije
Simbol Vodolije

Vetije Valens o znaku Vodolije kazuje: “Vodolija je nebeski znak koji je muški, fiksni, antropomorfni, pomalo vlažan. Nijem, dosta hladan, slobodan, usmjeren na napredak, feminiziran, nepromjenjiv, sa malo potomstva, uzrok nevolja proizilazi iz sportskog treninga, nošenja tereta, ili rada sa teškim materijalima, umjetnik, javan. Ljudi rođeni pod ovim znakom su maliciozni, mrze svoje familije, nepopravljivi, samoživi, prevarni, puni trikova, kriju sve, mizantropi, bezbožnici, izdaju reputaciju i istinu, zavidni, sitničavi, tek povremeno velikodušni (usled toka vode), ne da se kontrolisati. U cjelini, ovaj znak je vlažan.” (Antologija, knjiga prva)

“Mlađani Vodonoša, koji iz izokrenutog suda izliva svoj potok, te isto tako daruje sebi svojstvene vještine: kako da pronađe izvore pod zemljom pa da ih usmjeri ka površini, da transformiše tok vode tako da njome poprska same zvijezde, da se ruga moru obalama koje ljudi načiniše zarad svog luksuza, da konstruiše različite tipove vještačkih jezera i rijeka, i da omogući upotrebu dalekih potoka za domaćinstva. Ispod ovog znaka leže hiljade vještina koje reguliše voda. Zašto?! Pa voda će čak pokrenuti nebesa i zvjezdane naseobine i uzrokovati neba da se kreću novom rotacijom. Nikada se sinovi Vodolije neće umoriti od djela koja slijede potoke. Oni iznikli iz ovog znaka su nježna sorta i ljubazna vrsta, i nema zlobe u srcima njihovim; skloni su gubicima i patnji usled njih; a za bogatstvima nemaju ni potrebu niti su ih presiti. Pa i tada, tok potoka iz urne ne staje” (Manilije – Astronomika, knjiga 4, str. 243)

Firmik Materno:
“Ukoliko je ascendent u Vodoliji čemu bilo da rođeni teži biće uništeno i izgubljeno i gubiće iznova i iznova jer će mu se izgubljeno stalno i vraćati i tako dovijeka. Činiće mnogima usluge, ali mu neće biti zahvalni za to. U velikim će se opasnostima naći i život će mu biti težak i očajan. Ovaj je znak obmanljiv, prevaran, prikrivajući, mizantropski, bezobziran, tužilački, izdajnički, ali povremeno iznenađujuće velikodušan (zbog toka vode ovog znaka). Teško ga je kontrolisati…”

Abraham Ibn Ezra:
“Vodolija je jedan od vazdušnih znakova, muški i dnevni, umjeren u grupi zimskih znakova, nepokretan, njegovi su sati uzdizanja kraći od normalnih (kratka ascenzija), nagnut na ekliptici. Priroda mu je topla, vlažna i destruktivna, simbolizuje vazduh koji unistava sve živo i koji istrebljuje. Čovjek rođen pod ovim znakom biće nizak rastom, imaće veliku glavu i jedno stopalo vece od drugog. Velikodušan, privlačan i samopouzdan jednako i jedina ce mu ambicija biti da uveća svoje bogatstvo. Bice ili impotentan ili sa malo ili nimalo djece. Rođen u prvom licu (dekanatu) ovog znaka, imace lijepo lice i tijelo, sa bjelegom na grudima i biće rafiniran. Rođen u drugom licu biće visok i ružan i imaće bjeleg na leđima i ispod lakta. Cio život nesrećan će biti. Onaj koji je rođen u trećem licu ovog znaka biće nizak, ali atraktivan i voljeće žene (bice žudan). Na samom kraju znaka čovjek će biti nedosledan u svom izgledu i djelima…”

Da bi se Vodolija dobro razumjela teško da možemo učiniti nešto bolje od kombinovanja ostala tri kerubinska znaka. Vodolija posjeduje sve njihove moći i kvalitete u određenoj mjeri, ali nikada pretjerano. Posjeduje ljubaznost Bika bez slijepe posvećenosti karakteristične za njega, hrabrost Lava bez njegovih borbenih i izazovnih kvaliteta, naučni duh Škorpije bez njenog strastvenog intenziteta.  U suštini, Vodolija je svestrana. Ne može se uprijeti prstom u određen nedostatak u njihovom karakteru, ali se isto tako ne može reći da se nešto naročito ističu u bilo kojoj osobini, izuzev te da su naoružani na svim poljima. Više o karakteristikama ovog znaka možete pročitati u našem ranijem tekstu https://pgastrolog.me/podznak-vodolija/

Kako možemo vidjeti, opisi dosta variraju, što djelimično otežava naš zadatak da ih stavimo u kontekst Doba i njegovih osobenosti o kojima govorimo. Ipak, ovdje nam svakako može pomoći tumačenje Roberta Zolera, jednog od vodećih astroloških autoriteta, pogotovo sa aspekta njene ezoterične suštine, a koje tumačenje nalazimo kao najpotpunije. Stoga, Zoler bilježi sljedeće:

Tokom doba Ribe, benefik Jupiter je vladao uglovima. Jupiter vlada i Ribama na vrhu prve i Strijelcem na vrhu 10. kuće pa stoga, iako je bilo zabune oko hijerarhije religijskih i političkih institucija, u ovom Dobu su istina i filosofija bile značajne za ljude. Kako se doba Vodolije bude odmotavalo sve više, to će doba Riba biti posmatrano kao miran period polu-predaha, posmatrano sa aspekta esencijalno malefične i duhovno destruktivne prirode života.

Za vrijeme doba Vodolije, malefici će ponovo vladati uglovima, pa će se sa njima vratiti i prirodna surovost svjetovnog života. Onamo gdje su nekad religije Doba nastojale da otjelotvore Božji Grad kroz zemaljske hijerarhije, Novi Poredak će težiti da usavrši Makijevelijansku političku filosofiju da je “bolje da vas se plaše nego da vas vole, ako već ne može oboje.”

Novus Ordo Saeclorum, Novi Poredak Doba vladaće kroz moć nad životom i smrti, budući da je Škorpija (valja se prisjetiti mitološke reference Ganimeda sa Orlom, prim. prev.) sada na vrhu desete kuće, kroz modifikaciju ponašanja, kloniranje, genetski inženjering, kontrolu uma i okultno.

U dobu Vodolije, hraneći ljude trivijalnostima Vage (9.kuća, prim. prev.), Škorpionski vladari će neumorno raditi na ostvarenju svog cilja, odnosno apsolutne moći nad drugima – budući da je Lav na vrhu 7. kuće. Volja ljudi će biti sloboda izraza, Vodolija, i biće ohrabrivani da idu za svojim težnjama kako bi im se misli skrenule sa onog što njihovi vladari zaista čine.

Porodica će biti posmatrana imovinom i u velikom nesebičnom pokretu koji pristiže, veliki će se pritisak vršiti na populaciju da potpuno uništi porodicu.

Ne možemo zaboraviti da je Saturn, vladar Vodolije, egzaltiran u Vagi i da će u dobu Vodolije, Vaga biti na vrhu devete kuće. Stoga, biće jakih težnji među ljudima tokom doba Vodolije za duhovnim učenjima. Fokus će uglavnom biti na humanizmu jer će prednost koja se daje drevnim formama kroz Vodoliju i Saturna, ipak sačuvati drevna učenja iako će druge sile u društvu nastojati da ih suzbiju.

Prilike za usavršavanje biće veće nego ikad, sa Saturnom koji vlada prvom kućom i egzaltiran je u devetoj. Strijelac je u 11. kući. Grupe i okupljanja prijatelja koji diskutuju i studiraju filosofske teme biće uobičajena pojava. Mnoge društvene grupe će se okrenuti atletskim aktivnostima, koje su takođe u prirodi Strijelca.

Znanje će se pak vrednovati tek onoliko koliko doprinosi mogućnosti da se pokreću ratovi budući da je Ovan u trećoj kući. Kultivisanje znanja kao izvora vojne moći će naposletku dovesti do tajnih sredstava kojim se mogu mijenjati i kontrolisti takve pojave kao što su zemljotresi, pa čak i jezgro. Ovo će znanje čuvati tajna društva i ono na kraju vodi ka novom društveno-političkom sistemu koji će biti još jače vezan za Zemlju u dobu Jarca.

Kako je Vodolijanski san o humanističkoj nauci i univerzalnom bratstvu vizija svijeta koja treba da počne u Ribama i realizuje se u Vodoliji, tako će i Vodolijanska avangarda gledati naprijed ka ostvarenju Vodolijanskog Zlatnog Doba u jednu ruku, dok će Vodolijanske tehnokrate težiti svjetskoj korporaciji koja bi fosilizovala društvo u rigidni sistem kasta kojim upravlja tehnologija. Elementi već rade ka tome, pa iako će biti djelimično ostvareno u Vodoliji, ovo Doba koje je esencijalno pobunjeničko neće mu dozvoliti da se sasvim razvije i postavljaće mu brojne prepreke do doba Jarca.”

doba vodolije
Richard Moult – The Exile's Song

Već možemo da posvjedočimo brojnim aspektima koji ukazuju da to famozno doba Vodolije ipak neće biti tako svo šareno i divno kakvi se opisi nerijetko susreću, jer ipak se ne može prenebregnuti činjenica da je u pitanju doba kojim vlada esencijalni malefik, pa gdje je zima i gdje je Saturn beneficija nema, jednako na nivou karaktera i objektivnih uslova života. Tačno je, međutim, da je Saturn u Vodoliji nešto drugačiji, to je njegova glavna kuća i mjesto na kom se najviše raduje, pa ovdje on više ima intelektualne kvalitete. Vodolija je znak najviših intelektualnih apstrakcija i dostignuća i u njemu Saturn daje inteligentnu, vrlo stabilnu i racionalnu prirodu sposobnu za razumijevanje najtežih intelektualnih problema, pa je kao takav više naučan, i zato ne čudi ubrzan razvoj nauke i tehnologije. Otuda i bojazan od smjera kojim taj razvoj ide, jer robotika, genetički inženjering i slično, vode ka stvaranju mase poslušnih robota i dehumanizaciji. Ipak, kada se prisjetimo Saturnove simbolike vidimo da on simbolizuje i sve one koji su skromni i povučeni, uporni i istrajni, ozbiljni i koji se predaju nauci, simbolizuje siročad, evnuhe, monahe, askete i mudrace, čarobnjake i one koji se bave magijom i one koji poznaju tajne i koji prenose tajna znanja. Predstavlja naše djedove i pradjedove, simboliše dug život i dugovječnost, starije osobe, a u noćnim kartama predstavlja i oca. Pogotovo mi je zanimljiva referenca na one koji poznaju tajne i prenose tajna znanja, budući da je Saturn planeta ezoterične filosofije, a pogotovo kod ljudi kojima je almutem figuris, pa pored poteškoća koje će obilježiti njihove živote, imaju dar takve filosofije. Ovo osobito smatram da je prisutno u vazdušnoj Vodoliji, koja je pored toga i jedno od najboljih mjesta u kom se može naći Merkur. Sledstveno tome, a kako pravilno primjećuje Hol da Sunce preuzima simboliku znaka precesije, pa samim tim i božansko obličje, to je za očekivati i da ovo doba donese neku novu simboličku sintezu nauke i religije, odnosno duhovnosti, koje se međusobno dopunjuju. Ovo pogotovo kad se uzme u obzir u kakav fanatizam nauka kao antiteza religije ide, pa je jedino logično da se po staroj dijalektičkoj formuli: teza-antiteza=sinteza, razvije i neka nova nauka i duhovnost koja će biti paradigma tog novog doba. Nešto tako se već može naslutiti budući da teorije kvantne mehanike, paralelnih univerzuma i slično sve više dobijaju naučno utemeljenje, zalazeći u one nedokučive segmente koje tradicionalno posmatramo kao boga. Sa druge strane, u tom teološkom i simboličkom smislu, Saturn zaista i predstavlja Satanu, i po mnogo čemu je njegovo doba već evidentno postojeće, ali teško da novo doba može otići u tako teški materijalizam i samopovlađivanje, budući da je isti takođe neka vrsta antiteze viševjekovnoj religijskoj supresiji. U krajnjem, smatram da će se u budućnosti, u tom novom dobu, nauka razvijati u pravcu razvoja kosmičkog potencijala i osvajanju Kosmosa, ali ne kroz čisto empirijski i odveć zastareli naučni metod koji je u osnovi materijalistički, već kroz novi metod kojim ćemo dosegnuti te paralelne univerzume i da ćemo tako osvajati svemir, razvijajući tako naše potencijale i svjesnost ka novom evolutivnom skoku, a koji je svakako Kosmička sudbina čovječanstva. Doba Vodolije će zaista dati do sada neviđene prilike za dostizanje duhovnog oslobođenja, pročišćenja ka prosvetljenju, no ipak, kao astrolozi ne možemo ni ignorisati mračnije, sinisternije i malefične sile planete Saturn koje će biti na djelu tokom ovog perioda. Štaviše, mislim da ćemo posvjedočiti i distopijanskoj budućnosti u bar jednom periodu, no ipak ima dovoljno pokazatelja za nadu da ćemo svoju evoluciju uspjeti da usmjerimo ka prethodno opisanoj viziji, pa čak iako budemo morali da prođemo kroz opisivanu tehnokratsku tiraniju koja već uzima maha.

Iz ova dva teksta smo mogli steći dovoljno zanimljivih uvida o karakteristikama tog novog doba, čije obrise evidentno prepoznajemo u sadašnjici, pa nam preostaje još da utvrdimo kada nam dolazi to novo doba, čime ćemo se baviti u trećem dijelu ove serije tekstova.

Doba Vodolije – prvi dio

aquarius

Vodolija i njeno doba jedna su od glavnih astroloških, pa i ne tako astroloških, debata. Počev od hipi pokreta 60-ih godina prošlog vijeka i čuvene “Age of Aquarius” teme, pitamo se kada će ovo “zlatno doba” doći, da li je već tu, šta će ga obilježiti itd. Po nekima, glavne simboličke crte su već prisutne, pa iako ima obećavajućih aspekata u vidu oslobođenja duha i slično, takođe možemo zabilježiti i neke negativne trendove. To se posebno odnosi na činjenicu da su 20. vijek obilježila najveća stradanja u istoriji ljudskog roda (60 miliona u Drugom svjetskom ratu, i još 40 miliona za vrijeme Mao Ce Tunga), atomska bomba i najrazornija oružja ikad, ali isto tako i rapidni naučni i tehnološki napredak, čovjek je prvi put kročio u Svemir, pa su zaključci o tom novom dobu u najmanju ruku ambivalentni. Od posebnog je značaja paradigma koja će biti dominantna u ovom dobu, jer od nje zavisi kako će dalja naučna dostignuća biti upošljena, što će u mnogome opredijeliti i glavne tokove. U toj potrazi, riješili smo da idemo tragom simboličkih prikaza, počev od mitoloških, religijskih, ezoteričnih i naravno astroloških, kao ipak najrelevantnijih s obzirom da svi tokovi ljudske istorije imaju svoj korijen i ishodište u njima.

Kako najdublja simbolička značenja o određenoj temi možemo dobiti iz relevatne mitološke građe, to ćemo se najprije pozabaviti mitom koji se vezuje za sazvežđe Vodolije. Ovo je tako jer su upravo u mit utkane sve simboličke niti koje tvore kasnije osnovne odlike onog što predstavljaju, pa bio to čovjek, narod, država ili pak cijelo jedno doba. To proizilazi iz svojevrsne dijalektičke veze Mitosa i Etosa, u kom Etos (najprostije rečeno – etika) zapravo uprisutnjuje osnovnu simboliku mita na nivo primenjivih, i još važnije usvojenih na nivou kolektivne svijesti, društvenih pravila, iz kog proizilaze sve konkretnija načela i pravila koja tvore tako realnost. Možda najbliže ovaj koncept možemo posmatrati u relaciji Mita o Kosovu i srpskog naroda, čija je kompletna etika i vjera zidana na tom Mitu. Isto tako, mit o Vodoliji nam sigurno nudi dovoljno simbolizma da rastumačimo njegov budući etos i tako doznamo ključne aspekte nastupajućeg doba.

Vodolija se zasniva na mitu o Ganimedu. Ganimed je poznat kao klasična mitološka figura iz herojskog doba stare Grčke. Mit se prvo spominje kod Homera koji Ganimeda predstavlja kao jednog od trojice sinova Troja, legendarnog osnivača Troje. Zbog izuzetne ljepote, Ganimeda otimaju bogovi da bi bio peharnik Zevsu i uživao život besmrtnika. Kao što je uobičajeno kod grčkih mitova, razvili su se različiti oblici priče – nekolicina heroja se navode kao očevi Ganimeda, otmicu vrše bogovi ili pak sam Zevs, ili neko po njegovim naređenjima. Kada je otmičar Zevs, on se pojavljuje ili kao smrtnik, ili uzima oblik orla, ili naređuje orlu da zgrabi dječaka dok vodi svoja stada na planinu Idu. Svi su se bogovi radovali njegovom dolasku osim Here koja ga je prezirala. Hera se, naime, žalila da je time nanijeta uvreda i njoj i njenoj kćeri Hebi, koja je do tada usluživala bogove vinom; međutim, uspjelo joj je samo da naljuti Zevsa, koji je na to postavio Ganimedov lik među zvijezde kao Vodoliju. Neki mitografi tvrde da je to bio razlog zašto je u Trojanskom ratu Hera bila protiv Trojanaca. Ganimedov otac je tugovao za svojim sinom. Sažalivši se, Zevs je poslao Hermesa s dva konja koji su bili toliko brzi da su i po vodi mogli trčati. Hermes je uvjerio Troja da mu je sin besmrtan i da je vinotoča bogovima te da se ne brine.  Interesantno je posmatrati i taj aspekt zaljubljenosti Zevsa u Ganimeda koji se u antičkim izvorima često navodi. Još u ranom periodu bog i dječak su smatrani arhetipskim ljubavnicima. Sofokle (peti vijek p.n.e.) piše o Ganimedu koji ”razbuktava Zevsovu moć svojim bedrima”. Ovaj par je takođe služio u svrhu opravdavanja homoerotske tradicije. Otuda Teognis iz šestog vijeka p.n.e. govori o Zevsu i Ganimedu kao primjeru radosti ljubavi sa dječakom i završava jednu kratku poemu riječima: ”I tako, Simonide, ne budi iznenađen što sam poklekao pred ljubavlju za divnim dječakom”. Mit je bio inspirativan za pjesništvo i srećemo ga kod Ibikusa u šestom vijeku, te kod Pindara i Euripida u petom vijeku p.n.e. Kada je Ksenofon (četvrti vijek) prikazivao Sokrata kako osuđuje kopulaciju između muškaraca, smatrao je da je neophodno ukloniti svu privlačnost mita o Ganimedu tumačeći Ganimedovo ime (Ganimed je u grč. složenica od prid. ganos – sjajan i medea – muške genitalije ali i razboritost, lukavost. – prim. prired.) kao da se odnosi na nekog ko je ”primamljivog rasuđivanja” a ne ”primamljivog tijela” (odn. genitalija), što bi bilo relevantnije tumačenje. Kao što vidimo, Mit o Ganimedu tumačen je na različite načine. Platon je smatrao da su mit izmislili Krićani, da bi opravdali ljubavne odnose sa dječacima ili mladićima. Ksenofon je taj mit objašnjavao kao moralnu alegoriju koja oznaćava superirnost duha u poređenju sa tijelom (već pomenuta etimološka osnova), što bi dokazivalo da intelektualna, a ne fizička preimućstva stiču naklonost bogova i osiguravaju besmrtnost. Renesansa tumaći ovaj mit u povezanosti sa neoplatonističkim učenjem o furor divinus. Landino u svom komentaru na Danteov Purgatorio, izričito povlači granicu između neoplatoničarske i hrišćanske interpretacije. Platon kaže da njegova otmica predstavlja »otcjepljenje od tijela i pošto zaboravlja materijalne stvari, potpuno se usresređuje na kontempliranje nebeskih tajni«.Ovu neoplatoničarsku interpretaciju prihvatili su skoro svi humanisti/Alcati-Emblema IV/. U tom pogledu, meni je posebno zanimljiv simbol orla, pošto je Orao jedan od oblika sazvežđa Škorpije, iako najređi. Kako je Škorpija znak okultne inicijacije, orao u letu – kralj ptica – predstavlja najviši i najduhovniji tip škorpije, u kom ona transcendira otrovnog zemaljskog insekta. Na ovu referencu ćemo se vratiti kasnije kad budemo govorili o astrološkom simbolizmu i tumačenjima istog.

doba vodolija ganimed
Otmica Ganimeda

Sazvežđe Vodolija, koje se poistovjećuje sa Ganimedom, predstavljalo je najprije egipatskog boga koji je vladao nad izvorom Nila, i iz kondira sipao vodu a ne vino (Pindar: Fragmenat 110). Tačnije, u pitanju je Oziris, simbolički bog Nila. Nil bi plavio u periodu kasnog jula i povezan je sa Lavom, tokom punog mjeseca u Vodoliji. Tim činom je simbolisana Ozirisova nadmoć nad zemljom, koji potom biva ubijen i rastrgnut, da bi naposletku ponovo uskrsao. Vodolija predstavlja stoga vitalnu silu koja obnavlja i oplođuje sve stvari.

Šta je to zapravo precesija ekvinocija, i koji su to principi na kojima ona počiva? Sunce svake godine potpuno obiđe oko zodijaka i vraća se u tačku iz koje je krenulo – proljećna ravnodnevica – i svake godine mu malo nedostaje da u predviđenom roku napravi kompletan krug na nebu. Kao rezultat toga, ono u zodijačkom krugu prelazi ekvator malo iza mjesta na kojem je bilo prošlo prethodne godine. Svaki zodijački znak sastoji se od trideset stepeni i, kako sunce gubi jedan stepen na svakih 72 godine, ono se vraća kroz cijelo jedno sazvežđe (ili znak) za približno 2160 godina (što i predstavlja jedno doba), a kroz cijeli zodijak za 25920 godina. To retrogradno kretanje se naziva precesija ekvinocija. To znači da u toku od oko 25920 godina, što čini jednu Veliku Solarnu ili Platonsku Godinu, svaki od dvanaest znakova zauzima poziciju na proljećnom ekvinociju gotovo 2160 godina, a onda mjesto prepušta prethodnom znaku.

Kod drevnih naroda sunce je uvijek simbolizovalo oblik i prirodu sazvežđa kroz koje je prolazilo na proljećni ekvinocij. Za posljednjih gotovo 2000 godina sunce je na proljećni ekvinocij ekvator prešlo u sazvežđe Pisces (dvije Ribe). Kroz sazvežđe Aries (Ovan) prošlo je 2160 godina ranije. Prije toga, proljećni ekvinocij je bio u znaku Taurus (Bik).  Tokom tih doba, ili era (aeona), religijsko obožavanje poprima oblik odgovarajućeg nebeskog znaka – onoga za koji se kaže da sunce preuzima kao svoju ličnost, na isti način na koji duh preuzima tijelo. U tom periodu je u drevnom Egiptu, Apis (bik) bio posvećen bogu Sunca, obožavanom kroz životinjski ekvivalent nebeskog znaka koji je, u vrijeme svog prelaska u sjevernu hemisferu, bio ispunjen njegovim prisustvom. To je značenje drevne izreke da je nebeski Bik “razbio jaje godine svojim rogovima”.  Tada je dakle sunce preuzelo tijelo Apisa, a Bik je postao posvećen Ozirisu.  U Starom Zavjetu nailazimo na referencu na smjenu doba, kada Mojsije po povratku sa Sinajske gore zatiče svoje sledbenike kako slave Zlatno tele, koje potom uništava bacajući ga u vatru (koja i označava pročišćenje i preporod), da bi potom u Postanju 22:13 naišli na sledeće : ” I Avram podigavši oči svoje pogleda; i gle, ovan iza njega zapleo se u česti rogovima; i otišavši Avram uze ovna i spali ga na žrtvu mesto sina svog.”  Tokom Doba Ovna, Jagnje je smatrano svetim i sveštenici su nazivani pastiri. Ovce i koze su žrtvovane na oltarima, a žrtveni jarac je određen da nosi grijehe Izraela. Za vrijeme Riba, ona je bila simbol božanstvenosti, a Bog Sunca nahranio je mnoštvo sa dvije male ribe. Ne samo da je Isus često nazivan Ribar Ljudi, već, kao što piše Džon P. Landi: “Riječ Riba je skraćenica za čitav sljedeći naziv, Isus Hristos, Sin Božji, Spasitelj i Krst, ili kao što to kaže sv. Avgustin: “Ako spojite početna slova pet grčkih riječi Ιησούς Χριστός Θεού Υιός Σωτήρ, dobićete ΙΧΘΥΣ, što znači Riba, riječ kroz koju se Hristos mistički shvata, jer on je bio u stanju da živi u ponoru ove smrtnosti, kao u dubini vode, odnosno, bez grijeha”. Aquarius se naziva znak Vodolije, ili čovjek sa vrčem vode na ramenu koji se pominje u Novom zavjetu (Jevanđelje po Luki 22:10; Jevanđelje po Marku 14:13), kada apostoli treba da pripreme Tajnu Večeru, pa ih Isus upućuje da slijede čovjeka koji nosi krčag vode. Simbolizovana je i kao “Lice Čovjeka” u Knjizi Otkrovenja, kao jedan od fiksnih znaka Zodijaka. Sa neke mistične tačke gledišta, ovo se može posmatrati i kao smjernica, jer apostoli su tradicionalno povezivani i sa 12 znakova, tzv. Kuća sunca, to se i ulazak u kuću u koju ih vodi čovjek sa krčagom vode, može posmatrati i kao referenca na ulazak u doba Vodolije, pogotovo ako se mitos o Hristu uzme kao simbolični prikaz cijelog doba Riba, odnosno hrišćanstva. Ponekad je prikazan kao anđeoski lik, navodno androgin, koji ili lije vodu iz urne ili nosi posudu na svom ramenu. Među orijentalnim narodima koristi se samo posuda za vodu. Prema svemu rečenom, Sunce će i sada uzeti oblik zodijačkog znaka u kom se nalazi, tj. Vodolije, koja je ljudski znak, pa otuda i naglasak na humanizam a doba će usvojiti simboliku ovog sazvežđa, kako u religijskim obožavanjima tako i u etici.

Ezoterična filosofija je sljedeća čije uvide vrijedi razmotriti u ovom pogledu. Ovo iz razloga što su upravo različite Škole Misterija znale pravilno uvidjeti i uposliti te simboličke mitološke prikaze, nerijetko čak i same stvarajući pojedine mitove. Stoga bismo na ovom mjestu htjeli da se pozabavimo jednim ezoteričnim aspektom vremena koji se tiče Doba, ili Aeona, kao i njihovog smjenjivanja.
U zadnjih par vijekova, otkad je Okultizam na Zapadu doživio renesansu i neke ideje počele otvorenije da se propagiraju — mnoge mistične i ezoterične tradicije su povremeno proglašavale nastupanje nekog Novog Doba, imenujući ga i opisujući drugačije, u odnosu jedna na drugu. Neki masonski autori su najavljivali Doba Vodolije, na osnovu astro-teološkog nasljeđa; Teozofi su govorili o dobima sedam ljudskih rasa, oslanjajući se na hinduističku tradiciju o sedam doba, proglašavajući da trenutno živimo u dobu pete Arijevske rase; Pomenuta hinduistička tradicija govori da živimo u dobu Kali-Juge; Red Devet Uglova, iako ima malo drugačiji koncept od teozoskog prepoznaje takođe sedam doba u razvoju ljudske vrste, ali proglašava ovo trenutno doba – Dobom Krvave Majke; Crowley i telemiti vjeruju da se mi nalazimo u Dobu Horusa – djeteta, nakon prethodnih doba Ozirisa-oca i Isis – majke; Anton Szandor LaVey i njemu slični proglašavaju Doba Satane, itd.  Na prvi pogled, proučavajući sva ova učenja o dobima, ovih različitih tradicija, neko bi možda pomislio da tu mora postojati kontradiktornost i da sva ta doba nisu međusobno kompitabilna u potpunosti. Ne treba posebno napominjati da se svi sljedbenici gore nabrojanih tradicija isključivo slijepo drže naslijeđenih dogmi  uglavnom poričući one ostale. Mi stvari vidimo malo drugačije. Mi ne vidimo kontradiktornost niti istinski sukob među svima njima, već smatramo da svi oni govore  samo o različitim aspektima jednog istog  vremena i nastupajućeg Novog Doba. Na primjer, već  se osjeća nadolazak onoga što treba da predstavlja “Doba Vodolije” – rapidan i izuzetan duhovni i tehnološki napredak, kao i naglo raskidanje sa tradicijom, vrijednostima i religijama nastalim u  “dobu Ribe”; Sva ova dostignuća su dominantno iznijeli predstavnici Arijevske Rase, ako se opomenemo teozofske klasifikacije; Licemjerje, nepravda i bezumlje takođe vladaju, s druge strane, kako je to i opisano u hinduističkim predstavama Kali-Juge, zajedno sa pojavom devocijskih i samilosnih religijskih formi, otklonjenih  od tradicionalnog  i ograničavajućeg ritualizma, kako na istoku tako i na zapadu; Evidentan je i porast dominacije ženskog principa i ženskog uticaja u društvu, ali ne onog majčinskog i brižnog ženskog principa iz pećinskog doba, već upravo onakvog kakvim ga Red Devet Uglova predstavlja kroz arhetip Krvave Majke, a koji se manifestuje kao sudija i dželat dosadašnjeg patrijahalnog sistema. ; Opet, i Crowley je u pravu kada govori o dobu Djeteta-Horusa, u kojem će, kako je sam opisao, biti evidentna sveopšta zbunjenost, inkoherentnost, porast sloboda, biseksualnosti, homoseksualnosti i nastupanje najbezumnijih i najkrvavijih ratnih sukoba; Naravno, i LaVey je precizno proklamovao doba Satane, budući da je Satanizam kao takav sve više prihvaćen kao sasvim legitimna religija, da je Satana javno obožavan i da su sve  one stvari koje su nekada bile “grijeh” i “đavolja posla” sve više prihvaćene kao standard i nešto normalno. Dakle, ezoterično, mi sve ove predstave Novog Doba vidimo samo kao različite aspekte tog i takvog Doba, koji nadopunjavaju jedan drugog.

U drugom dijelu ove potrage, potražićemo odgovore u čisto astrološkom simbolizmu koji će nam dati dodatne uvide o aspektima ovog nastupajućeg novog doba.